Znali su sve jedan o drugom, ali do te večeri se nisu sreli. Mak je pružio Juri ruku i kazao:
– Kaštelan sam.
– Naravno, onda sam ja Dizdar – odgovorio je Jure.
Dogodilo se to na pjesničkim susretima Goranovo proljeće.
Obojica su bili svjesni značenja svojih prezimena u različitim jezicima. Potomci zapovjednika tvrđave.
Nešto kasnije mi je to ispričao Jure Kaštelan, nekad profesor-predavač na mom studiju komparativistike, čiji je kolegij to i bio – komparativna povijest južnoslavenskih književnosti. Potom je bio prijatelj. Prijatelj pjesnik. Pjesnik Tvrđave koja se ne predaje. Zavjet za Epetion jeste pjesnička mapa i mnogo više od tog.
Razgovarali smo o Zavjetu za Epetion u Umjetničkoj galeriji. Bio sam promotor. Kao da smo bili u knjizi u tom prostoru. Po zidovima oko nas stihovi Jure Kaštelana i slikarski listovi Ede Murtića.
Epetion nas je primio u svoju sredinu.
Nekoliko godina kasnije pošli smo žena i ja na novogodišnji izlet. Mjesto susreta bilo je u Lavici u širem području Splita. Najednom se pojavila magla i naš autobus je u njoj zalutao nekoliko kilometara prije Lavice. Kroz prozor sam vidio ograđeni prostor koji je skrivao nalazište antičkog grada.
Nakon novogodišnjeg slavlja zaputio sam se u Stobreč, koji je na tako neobičan način pozivao u goste. Tu, u blizini ušća rijeke Žrnovnice, proveo sam dobar dio dana i obilazio sve što je bilo moguće vidjeti. Napisao sam pjesmu i posvetio je svom starom profesoru i prijatelju, pjesniku Epetiona.
MALI HRAM U EPETIONU
Juri Kaštelanu
Nevidljivi valovi
odozdo
obnavljaju prosuto vino
Utroba kamene ribe
čiju je glavu pojelo more
a rep oni koji su došli potom
Utroba oble praznine
napučena bivšim ribarima
bivšim težacima
Sveta riba
ponuđena gostu odozgo
na pladnju poluotoka
Nevidljivo sjećanje
s njenih rebara
obnavlja prosutu moju krv
Stobreč, 2. januar 1987.
Napisao sam mu potom pismo i ispričao sve što se dogodilo. Tako je promocija Zavjeta za Epetion dobila svoj čudan, gotovo tajnovit epilog.
Nešto slično zbivalo se i s Makovim inspirativnim vrelima. Nekoliko puta sam dolazio u Stolac, penjao se u Ošanićima na stari grad Daorson, s čijih se kiklopskih zidova prostirao vidik do nekropole stećaka i u svijet neobičnih, nepročitanih riječi, koje je Mak sastavljao kao pjesničke brojanice.
Neki moji prijatelji dolazili su zbog grada, zbog onoga što je grad, kao što su vjerovali, nekad bio.
Nisam dijelio njihova uvjerenja iako ih nisam ni odbacivao.
Moje posjete bile su i ostale zapitanost.
Između tvrđave i njenog dizdara nisam povlačio razdjelnu crtu. To će svaki daroviti čitač i sam uočiti.
Čitači zidova slični su čitačima stihova.
Kao podsjetnik na sve posjete i raznolika čitanja, ostala je pjesma koju navodim
MAK
Kam
u mraku
Hram
u zraku
Gol
u kamu
Sol
u hramu
Lik
u tmici
Krik
na slici
Mak
u dolu
Znak
u bolu
