I potpis. Šta je on? Znak. Znak koji znači To sam ja. Ništa što je u vezi s tim nije slučajno. Niti je to moguće. I život je neka vrsta potpisa. Ne samo ime nego sve ono što jesmo sadržano je u tom znaku. Majstori se ponekad ne potpisuju na svojim djelima. Iz razloga koje ne treba nabrajati.

U djelima su potpisani uvijek. Nije li takav bio i Dalton Trumbo?! Naročito u vrijeme kad su on i njegovo ime bili zabranjeni.

Iako je svako djelo svojevrsni potpis, u njemu su razasuti još neki potpisi. Za one su koji znaju za njih. I iščekuju ih. To je dragocjeni prilog tajnoj prepisci između čitača i pisca. Slično je i u drugim umjetnostima. U svim razgovorima između sličnih. Svako ima svoj potpis. Postoje vidljivi i nevidljivi potpisi. Vidljivi kao što je Dürerov čuveni AD (koji može značiti i anno domini), čiju sam kuću nekad davno tražio u Nürnbergu, tako da me je jedan od suputnika kojeg je to očito nerviralo najednom zapitao: “Šta je tebi taj Dürer kad si toliko zapeo da nađeš njegovu kuću?!” Šta na to odgovoriti?

Odgovor se uskoro pokazao sam kad smo izbili na mali trg gdje je skupina ljudi gledala majstorije gutača mačeva i vatre. Izgledao je kao da ga je naslikao onaj što je nekad tu živio. Tu me je nestrpljivi suputnik ostavio i otišao ne primijetivši spomen-natpis na kući. Prizor na trgu ličio je na nevidljivi potpis.

Jedan od izgubljenih tekstova za kojim zaista žalim zvao se Shakespeareova škola za umorstva. Ideja je bila kako svako oružje označava uzrok i posljedicu. Naprimjer, Gertrudina smrt u Hamletu. Popila je smrt namijenjenu sinu. Ili Laertova. Ubijen je otrovom s mača na koji je zavjerenički pristao. Itd. Poznavao sam djela Shakespearea i bilo je tu mnogo primjera. I začudnih tvrdnji. Kao što je ona da je davljenje Dezdemone ljubavni čin.

Tekst je izgubljen u silnim preseljenjima zemljotresnog doba i na razne načine uništenjem rukopisa. Mogao sam ga ponovo napisati, ali nisam želio, jer to više ne bi bio isti tekst. U njemu je bio intuitivni potpis moje mladosti. Ipak, možda jednog dana i izroni jer je emitiran na radiju i predao sam ga na fakultet kao seminarski prilog iz teatrologije.

Kad je izišao, Sokrat ugleda nekog čovjeka. Zvjerao je taj na sve strane i stenjao. Iako goloruk, izgledao je opasno naoružan.

Sokrat je htio proći mimo njega, kad ovaj dreknu:

– Htio sam nešto pitati.

– Nije mjesto za pitanje, ali, kad si navro, pitaj.

– Kako bih mogao promijeniti ime?

– Jednostavno. Promijeni ga.

– Nisam siguran da je tako jednostavno.

– Kako se zoveš?

– Posmrče. To je...

– Znam šta je to. Barbarin si?

– Tako nekako.

– Tvoje je ime više činjenica nego ime, ali nikad se ne zna šta je u imenu.

– Ipak sam htio uzeti neko drugo...

– Možda moje? Jesi li zato tu?

– Ne. Želio sam razgovarati o imenima.

– Razgovaraj s Platonom. On voli pisati.

– Ko je on?

– Moj učenik.

Barbarin Posmrče tu se duboko zamislio. A onda kao da se ozari.

– Znaš, Sokrate, mudar si, kao što kažu, čini se i dobar čovjek, ali njegovo mi se ime nekako više sviđa. Tog tvog učenika...

– Vidi se iz svega, a naročito iz tvog govora da si barbarin... Čuj, još uvijek Posmrče, kakva je to samo riječ. I još i ime...

– Upravo onakva kakva treba biti: jednostavna i tačna.

– Idi. I nemoj mi više ovdje dolaziti.

Svi su, koliko se sjećam, u Platonovom dijalogu Kratil ili o ispravnosti imena (bili su to Kratil, Hermogen i, naravno Sokrat), govorili o jezičkoj razlici čak i među Helenima, a barbari su bili posebna priča. Svi ostali. Zar to nismo bili mi?! Neki naš prapredak pitao je za vodu. Bar? Bar? Bar? Bara. Bio je samo žedan. Iako je napisao dijalog o ispravnosti imena, Platon nigdje ne spominje ovaj prizor. Niti Aristotel. Nema o tom ništa ni kod Ksenofonta. Naravno, ni kod Diogena Laertiusa, niti Aristofana.

U Platonovim dijalozima Sokrat i njegovo učenje su zapisani. Ponekad i više nego što se čini. Jer je Platonov potpis tu. Kao i nedvosmisleno i Sokratov.