Ponekad u sjećanju najednom postanemo svjesni priče za koju smo mislili da smo je potpuno zaboravili.

Kao i u snovima, i za to uvijek postoji neki razlog.

Bilo je to čudno vrijeme. Živjeli smo u napuštenoj zgradi i svakojaki ljudi su tu bili. Ipak, veliki broj njih su bili umjetnici koji su tako došli do svojih ateljea. Oblikovao se naziv po nesretnoj afričkoj zemlji kojom su u to doba neprestano jezdili apokaliptični jahači. Naziv za grupu postao je i naziv za zgradu. Tako je bilo i s njim.

Ne znam je li mi upravo o tom pričao ili se stvar dogodila najednom. Sama iz sebe.

Glumio je, često, tako sam bar mislio, iako glumac nije bio. Glumio je svoju ulogu koju je istodobno sam i pisao.

Svi su ga zvali po prezimenu. Na ić. I sam se tako predstavljao. Možda je neko znao njegovo ime, ali ja sigurno nisam. Bio je Ić i ostao Ić.

Bio je to čovjek kojeg je udario tramvaj.

Nije moguće ustanoviti posve sigurno kako se sve dogodilo i kako su se stvari nadovezivale jedna na drugu. Jedan od svjedoka poslije je tvrdio da ga je tramvaj uhvatio za ruku. Nevjerovatno. Drugi su govorili da je neoprezno, možda supijano, izašao pred vozilo. Tramvaj ga je mahnito udarao i vukao kao oživjeli monstrum, a onda odbacio poput krpe.

Sve je izgledalo završeno.

Međutim, preživio je.

Tijelo i hod kao posljedica silnih operacija bili su groteskni.

Bio je nekad stasit, stamen i jak momak, a sad golem i nezgrapan patuljak koji bi i među patuljcima bio nakaza.

Monumentalna glava (kao na poznatom crtežu-autoportretu velikog majstora, samo mlađem). Toliko sličnosti. Možda je i uređivao lice prema crtežu i na to sve dodao kapu koja je kao u teatru pokrivala i otkrivala dijelove lica kako bi to poželio.

Ić je sipao otrovne dosjetke na svoj račun, kao da se prezirao što je preživio sudar s mehaničkom zvijeri. Kazati da su to bili prizori iz crne komedije posve je netačno jer su njegove šale bile mnogo otrovnije, okrutnije, bolno mazohističkije.

– Znam da neki posprdno govore kako sam imao obračun s tramvajem. I šta?! Živ sam. Znači, neriješeno je.

Nešto kasnije, zamišljen, dodao je:

– Ne znam vozi li taj tramvaj još uvijek ili su ga penzionirali u stari lim...

I nasmiješio se, kao možda sam i pobijedio.

Uvečer su u njegov atelje dolazili ljudi koje je pozivao a koji nisu živjeli u našoj zgradi. I djevojke. Mlade, lijepe djevojke. Vidio sam jednu kad se gore uspinjala. Imala je zelenu kosu.

Oko tih večeri u njegovom ateljeu počele su se ispredati tajnovite priče. Izgleda da je uživao u tom. Nikog od nas, naravno, nije pozivao. Tako je sve ostajalo tajna.

I slike su mu uronile u maglu tajnovitosti.

Znao sam ponešto o tom kad sam ga upoznao. Na ulici negdje u gradu. Moj prijatelj slikar ga je znao kao što je poznavao sve. Nije ga volio. Pitam se je li ga iko volio. Možda je to bilo posljedica toga što nije volio sam sebe. Ko zna.

Naš razgovor potom pokazao se kao uvod u nove događaje.

– Vidio sam dokumentarac i u njemu nevjerovatan prizor. Skinuli su lim s nekih stvari i počeli ga kovati za novu upotrebu. Najednom je lim poskočio i počeo poprimati oblike svih stvari čiji je nekad sastavni dio bio. Mogle su se prepoznati. Više nije mogao ili želio služiti. Taj fenomenalni fenomen zove se zamor materijala.

– Šta mi to pričaš? O nekom Terminatoru kojeg nisam gledao?!

Ništa nisam na to odgovorio.

U san mi se te noći dovezao tramvaj. Vidio sam kako me gleda. Najednom je iskočila njegova limena ruka i zgrabila me. Iako sam se opirao, nisam se mogao oteti. Želio je da me baci na tračnice ispred sebe. Svom svojom snagom pokušavao sam svinuti tu metalnu kandžu. Na samom zaokretu, u posljednjem trenutku, uspio sam. I probudio se. Nikako nisam mogao shvatiti šta sam to sanjao. S čim sam se nosio u snu, jer mi je na čelu bio ledeni znoj.

Pitao sam se šta bi čitač snova Jung odgovorio kad bih mu ispričao kako sam u snu pokušao odgonetnuti događaj o kojem sam razmišljao.

Jedanput, samo jedanput našao sam se sam s Ićom. Bilo je to u krčmi blizu naše zgrade. Posve slučajno.

Mjesto je bilo prilično popunjeno, a on je otvorenim dlanom iskazao dobrodošlicu. Nije bilo razloga da sjednem za drugi stol.

I tad se to dogodilo.

Najednom je počeo govoriti nerazumljivo. Iskazivao je nešto, objašnjavao, dokazivao. Tad je govor postao jasniji. Iako mi uopće nije bilo shvatljivo zašto to govori.

Nije više gledao u mene.

I počelo mu je curiti iz usta.

Kakav prizor...

Kao neka privatna monodrama.

Gledao je negdje pokraj mene i počeo se svađati, žustro i žestoko, s različitim ljudima. Ocem, profesorom, nekom ženom, potom s nekim slikarom koji je očito i pisao kritike. Bili smo poprilično udaljeni, tako da gostima nije moglo biti posve jasno šta se događa. Ne znam zašto, ali pomislio sam da on sve više liči na tramvaj koji sam noćas sanjao.

Govorio je čak i sebe kao da odgovara nekom službenom licu.

Nevjerovatno.

Vidio sam ga na ulici nekoliko dana iza toga.

Činilo se da je opet supijan.

– Pazi gdje ćeš? Popio si. Udarit će te tramvaj.

– I šta onda?! Samo me može popraviti.

Kakav odgovor...

Zadnji koji sam od njega čuo, jer nikad ga više nisam vidio.