Ne znam kako smo došli do tog razgovora. Rijetko smo se viđali u životu, ali pamtim da smo zajedno išli u Gimnaziju u ono davno doba.
Mislim da sam ga vidio i godinama kasnije, na zidinama tvrđave Kastel, kad se mnoštvo ljudi okupilo da vidi konačni kraj u potresu teško oštećene građevine. Trenutak u kom smo gledati sraz pretvorio se u oblak dima, a naša šutnja u još veću šutnju.
Godinama kasnije, najednom, vidjeli smo se na ulici, ispred otvorenih vrata i ušli zajedno u gostionicu. Slučajnost? Možda, iako ja u slučajnosti ne vjerujem.
– Historia est magistra vitae.
– Znam i ja. Jedan iz mog kraja napisao je knjigu Povijest est... To je valjda isto ili slično.
– Tako je kako je.
– Od svega sam zapamtio još jednu Penis bonus pax in domus. Ukoliko sam dobro rekao...
– Jesi. Tako je pisalo u Klubu gimnazijskih pušača. Velikim raznobojnim slovima. I nije to, zbog dima, bilo uvijek moguće pročitati.
– Nisi valjda Ovid?
– Ne, Virgilije. Tamo otkud sam vole malo zaokrenuti.
Koliko sam često slušao latinske izreke. Na časovima latinskog u gimnaziji. Potom u raznoraznim prilikama. Naročito kad se novopečeni političari raspištolje. Znanjem naravno. Daleko im kuća bila.
A ja sam o magistri vitae uvijek razmišljao s nekom nježnošću.
I vidio sam je kao ženu.
Razmišljam o tome danima. Potpuno na drugim stazama od onih na kojima je svoju legendarnu rečenicu izgovorio Ciceron. Mogao je kazati i drukčije. Učitelj života, naprimjer, ali govornici uvijek vole da im se riječi u gramatičkom smislu slažu (u rodu, broju i u padežu, kao što je i red).
I, neka mi Ciceron oprosti, ali ja zapravo vidim nekoliko žena u svom životu od kojih bi se svaka, na svoj način, mogla zvati učiteljica života. Posebno su mi u ovom trenutku bliske dvije žene iz mladosti.
Jedna je nesumnjivo Magistra vitae.
Druga Učiteljica života. Van svake sumnje.
Ne znam jesu li primijetile među gimnazijalcima Cicerona ili ih to nije zanimalo, ali znam da je iz te generacije kasnije nastalo nekoliko karikaturalnih cicerona, karikaturalnih ali uspješnih po mjerilima koja su to tako cijenila. Ruku na srce, tako je valjda oduvijek.
Magistra vitae se zvala Dragojla. I to mi je bilo neobično jer nikad ranije nisam čuo to ime. Došla je kao zamjena našem starom profesoru latinskog jezika. Ne sjećam se je li bio bolestan ili je u pitanju neko drugačije odsustvo. Uglavnom za to vrijeme što ga je zamjenjivala svi smo se zaljubili u nju.
Čini se da je i ona bila toga svjesna. Zračila je svojom ljepotom i znanjem. Možda je i predavanja smatrala nekom vrstom umjetnosti, jer bila je prijateljica muza i poznavala je što su one znale. Ipak, koliko se sjećam trenutaka razgovora, pitanja bi najviše probudila u njoj kad su bila o slikama i skulpturama, te glazbi i pozornici. Ozarila bi se.
Niko nije znao kako se zaista zove Babariba. Najednom je došla i naselila se u tvrđavi u nekoj vrsti improvizirane prostorije. To je bila njena kuća. Njen stan. Tu je bio, naravno, krevet, koji se mijenjao od trenutka do trenutka. Ovisi o dosjetljivosti trenutka ili bistrini njenog posjetioca. A posjetioci su bili česti. I gotovo nikad nisu dolazili ponovo. Kao da je to bilo pravilo.
Nikad nije govorila šta joj se dogodilo. Babariba Bordeliana. Nije teško pretpostaviti da je to bila neka vrsta kraja svijeta za nju. Iako nije o tom govorila, sve što je dalje činila vodilo ju je u nepoznato. Vidio sam je jedno jutro u razgovoru s dva-tri momčića. Ogrtač ju je svakog trenutka otkrivao, a i modrice na njoj govorile su svoje.
Možda su te modrice progovorile. Jedan se momčić razočarano udaljio.
– Zar da moj život počne ovako, u nekoj rupi koja je bila barutana ili šta ja znam...
Ona ga je gledala sa sažaljenjem i razumijevanjem. I ništa nije rekla. Ne znam koliko je sve to trajalo, ali jednom sam prošao kroz Kastel kao što sam to oduvijek činio i vidio da je njena uređena izba prazna. Sve je bilo otvoreno i zavjesom se igrao vjetar.
Nestala je. I nikad više ništa nisam čuo o njoj.
Jedanput sam na ulici sreo Dragojlu.
– Ne znam gdje ćemo ovog ljeta...
– Na Lastovo. To je čudo, vidjet ćeš.
Tako je i bilo. Rijetko su kao tad naše djevojčice bile sretne, na tom usamljenom otoku providnog mora gdje smo viđali nevjerovatne ribe.
Solitudo.
Žena i ja smo otišli na izlet u stari grad. Grad je izgledao kao usvrdlan između bregova. Motrio je na nas svojim dimnjacima. Nije bilo gostionice. Kad smo sišli u luku ispred nas je stajao mali ribarski brod. Dva stara prijatelja upravo su došli s mora. Bogat ulov bio je više nego vidljiv.
Kad smo im ispričali šta tražimo, pozvali su nas na ručak. Što nije bilo iz mora, bilo je iz vrta. A i vino je govorilo svoju priču. Jedan od najslađih ručaka u životu.
