POD RUŽOM.
Otkako sam čuo taj izraz (bio je u gimnazijskoj knjizi za učenje latinskog jezika koja je počinjala s rečenicom Zemlja je zvijezda, što mi je uvijek bilo neobično), nešto me je tu mamno privuklo.
Nije to bilo samo učenje jezika nego ulazak i otkrivanje nepoznatog svijeta onih koji su nekad koračali i vladali našim zavičajnim prostorom. Ostale su brojne kamene uspomene, karte i jezičke poruke u kojima se i danas može ponešto otkriti.
Tako se iz krivo protumačenog hijeroglifa rodio bog tišine. Harpokrat. Grčki prijevod Horusova imena. Tako je u Harpokratu zapravo Horus sa svojom ružom koja mu je znak.
Ništa od tog nisam znao kad sam se sreo s tajnovitošću ruže u toj latinskoj uzrečici.
Afrodita daje ružu sinu Erosu, potom on Harpokratu kako bi tajna ostala sačuvana.
U velikim dvoranama spremnim za skupove sa stropova su gledale ruže upozoravajući na povjerljivost i tajnovitost.
Najednom vidim: mitske se priče prožimaju, ulaze jedna u drugu, s njima i njihovi likovi, što svemu daje još skrivenije i tajnovitije značenje.
Ipak sam osjetio nevjerovatne nijanse skrivene priče u njoj što se naslućivala u prizoru koji sam vidio: djevojka i mladić šapću ispod ruže.
Koliko je samo stihova na svim jezicima svijeta napisano o ruži!
Izdvajam magičnog Hafiza Širazija, (jednog od legendarnih perzijskih pjesnika čiji Divan sadrži oko 500 gazela) i njegovu pjesmu Žena.
Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.
I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari.
I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, šta mogu da ti pruže.
I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene, sve je to praznina.
Od Hafiza do Eugènea Guillevica napisano je mnogo pjesama i/ili stihova. Vidimo u njima lice onog koji ih je napisao.
Pomišljam kako je moguće načiniti jedinstvenu antologiju koja bi s jednim cvijetom kroz vrijeme pokazala pogled na svijet.
Vidim život ruža i u mojoj porodici. Majka se posebno brinula u našoj avliji, ali nikad mi neće izblijediti sjećanje na njenu majku Zuhru, koju smo zvali Majka. Njene su se ruže penjale uz bijeli zid i privlačile sve svojom bojom i mirisima. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je istrčala iz kuće s kišobranom da ih zaštiti od iznenadnog grada.
Žao mi je što među svojim knjigama nemam Guillevica i njegovu pjesmu o ruži. Njegovo je viđenje ruže izuzetno.
Napisao sam i sam nekoliko pjesama u kojima sam pokušavao korespondirati sa svim onim što sub rosa jeste.
Jedna se upravo tako zove: POD RUŽOM
Iza željezne loze na večernjem balkonu
sjećamo se
otrovanih pehara drevnih filozofa
U nepreglednom verbalnom vinogradu
možemo li prepoznati njihove i svoje
otrovne čokote
I u samotnoj šutnji ispijati
otrovane riječi
iz pehara nalik njihovima
Zaista, prepiska s ružom čini se najprirodnija stihovima. Zadesio sam se jedne godine u Berlinu i posjetio Hegelov grob. Ostao sam dugo na tom malom groblju i razmišljao o svojim berlinskim danima i svemu što je dovelo do tog. Jedini zapis o tim mislima je pjesma HEGELOV GROB.
Zato je navodim:
Na Filozofiji povijesti
sjedi fakir
i smiješi se
Lotos lebdi u berlinskom nebu
čista negacija
definicije životinje
Mudra sova
zovu se cigare
koje pušim u predvečerje
Poezija je najviša umjetnost
i
ruža
