Stigao je sinu rođendanski paket koji je poslala moja sestra. U njemu je i skica jedne moje priče iz mladosti te bilježnica iz istog vremena. Čitam, prelistavam i pokušavam se prisjetiti. Stare rečenice me vode:
Destan je stanovao u vrhu sokaka, u kući koju je okruživala avlija, zatvorena zidom i hrastovom kapijom. Izvana je izgledala gluha, bez života. Naravno, kao i mnogo drugih stvari, bio je to samo privid.
Često sam ga posjećivao, donosio mu boljeg duhana i onda smo znali noći provoditi uz tavlu i svakojake priče. Neobične su to bile priče i nedorečene, pune zbivanja davnih i utihnulih, izmišljenih, bližih nekom drugom vremenu.
Bio sam mnogo mlađi, ali godili su mi ti razgovori jer sam u njima naslućivao mnogo bliskih priča o ljudima i mjestima.
Dok bi prolazio kroz kapiju i vidio pred kućnim vratima mnoštvo starih kundura, nanula i papuča, čovjek bi mogao pomisliti da je unutra mnoštvo čeljadi i čudila bi ga šutnja i muk koji su odande dopirali.
Zapravo, u kući je živjela samo još stara Hata, daleka rođaka, prijateljica ili sluškinja. Ili sve zajedno. Nikad to nisam shvatio.
Bio sam mu možda jedini prijatelj. Naravno, postojali su rođaci, kažu da su ponekad i svraćali praznikom, ali češće bi poslali dijete nego što bi sami došli i po njemu nešto s prazničkog stola. Najčešće bi to bili burek i zeljanica, čorba, baklava i hurmašice. Kadaif. Sve je to bilo poredano po velikom stolu. Obukao bi svoju najdražu odoru, protkanu srmom, pa hodao oko stola, liznuo malko od ovog i od onog, prepoznavao, te naglas govorio.
Sve je probavao. Zalogaj-dva. Nije više ni želio. Niti mogao. Ni sam nije bio siguran.
– Tufkin burek? – mrmljao bi kao za sebe.
Kad bi začuo potvrdan odgovor, uskočoperio bi se još više i vojničkim korakom nastavljao hodati i govoriti.
– Škrta, škrta, uvijek je bila škrta. Ne valja, ne valja. Kako će i valjati burek s tako malo mesa. Jah...
Prigovarao je baklavi od kore do agde, o nedostatku oraha da se i ne govori. Uglavnom, nikad nije bio zadovoljan.
Usred tog kruga od čorbi, pita i pečenja bila je činija sogan-dolme. Zagledao se u nju. Nikad takvu nije vidio. Svaki oblutak luka je bio tako mali da je bio majstorluk napuniti ga. Ko li je to samo načinio?
– Hato, ima li u porodici novih snaha? Ili zetova?
– U kojoj porodici?
– Mojoj. Kojoj drugoj?!
– Ne znam. Raspitat ću se.
– Hajde. Što prije.
– Sad odmah?
– Nego kad. Ne budi ti zapoviđeno.
I ode Hata iako joj ništa nije bilo jasno.
On zapali čibuk, zavali se u udobnu stolicu i duboko zamisli.
Najednom je vidio nišane. Zastali su u hodu. Bijeli kameni janjičari. Puno polje nišana. I vjetar. Pomjeraju se sasušene duge travke odgovarajući vjetru tihim šušnjima. Zar su se i bašluci počeli pomjerati. Odnekud, s nekog nevidljivog čardaka, javlja se pjesma, prvo tiha, zatim sve moćnija. Niz polje idu sejmeni. I vode nekoga. Kao u pjesmi. Koga vode? Tebe, Destane. Zar mene, ne vidim?! Ništa ti ne vidiš.
– Da, došla je – reče Hata s vrata.
– Ko je došao?
– Snaha. Zove se Raifa. Lijepa je. Njena je sogan-dolma.
– Znam.
– Kako znaš?
– Niko je drugi ne bi znao onako načiniti.
I Hata vidje da je činija u kojoj je bila sogan-dolma sad potpuno prazna. Kao da je oprana. Ili olizana.
Prohujale su godine od te uspomene. Nema više Destana. Nema ni Raife.
Ispisana stara bilježnica sporo plovi uz brzu, bistru vodu.
Najednom se ukazuje nova uspomena.
Dječaci bacaju male pločaste kamenove preko Vrbasa. Zovu ih škrlje. Tako pokazuju svoju snagu i vještinu. Dokaz je pogodak u staru praznu kuću u kojoj je, ko zna zašto, ostala samo Hata. Možda joj je Destan ostavio. U svakom slučaju, kad škrlja pogodi kuću, Hata se bijesno pojavi na prozoru i zaprijeti. Dječaci se razbježe. Nevjerovatno. Iako im ona ništa ne može s druge strane rijeke, ipak se boje. Ili je to neki vid poštovanja. Zaboravljen sad.
Znala je to i Hata. Zato, kad je izlazila iz kuće, stavljala je na prozor svoju siluetu izrezanu iz kartona.
I škrlje nisu letjele. Neko je to ipak otkrio prolazeći pokraj kuće. Tad su škrlje opet poletjele.
Hata je potom uzaludno bjesnila na prozoru jer nikog od dječaka više nije bilo.
Uspomene. Uspomene. Uspomene.
Vrbas nosi sve sa sobom do većih rijeka i, u njima, na koncu, do Crnog mora.
Sve osim uspomena.
One ostaju nama.
