Krotitelj životinja, u smiješnom ljubičastom odijelu, zamahnu svojim bičem, ne da udari tigra nego samo da pucne, a tigar se nape kao struna i skoči prema vatrenom obruču koji je blistao usred arene, u rukama ljupke krotiteljeve pomoćnice.
Skoči tigar i nestade.
Najednom više niko ništa nije vidio.
I ognjeni obruč se ugasio. S njegovog dotad usijanog tijela boje zlata kapalo je nešto. Ispod obruča je bila čitava barica u koju je krotiteljeva pomoćnica zaprepašteno buljila.
Kad mi je to ispričao, nisam mogao vjerovati. Koliko sam samo cirkusa vidio, i na televiziji i na filmu, ali takvo nešto je bilo nezamislivo. Pomislio sam da mi možda laže, kao što ljudi vole lagati djeci. Mada ja više nisam dijete. Imam dvanaest godina i naučio sam skoro sve što se o životu može naučiti. Jedino još nisam bio oženjen, ali sudeći po onome što sam vidio, nije to neka naročita stvar. Stariji ljudi lažu djeci zato što su tako naučili. Oni zapravo lažu sebi. Tako pišu knjige, tako snimaju razne crtane i igrane filmove i vjeruju da su uronili u dječiji svijet. Ali oni u njega zapravo ne vjeruju. Uvijek načine neku grešku iz koje se to jasno vidi.
Međutim, djeca se zbog toga ne uznemiravaju. Njima je dovoljno i to što neko misli na njihovu igru, makar ta igra bila nacrtana.
Tako je to bilo.

Jednostavna je to i tužna priča.
Bolestan djed, koji to krije, putuje s unukom i priča mu priče o njihovom legendarnom pretku. Pehlivanu, u svim smislovima te riječi. Stekla su se tako, na čudan način, mjesta i priče koje ih odslikavaju. Roman čiji je ovo uvod bio je pripremljen za štampu 2008. godine zajedno s još četiri knjige za mlade. Likovnu opremu i ilustracije načinila je nadahnuto Aleksandra Nina Knežević. Međutim, kaže se da svaka knjiga ima svoju sudbinu.
Tad knjige nisu objavljene. Razlozi su univerzalna viša sila i/ili elementarna ljudska manija za spletkama. To zapravo i nije sržna stvar.
Čekao sam pet godina da istekne ugovorna obaveza, a onda sam ga ponudio kao rukopis koji bi mogao biti zanimljiv nekom od subvencioniranih izdavača. Odgovor je bio gluh.
Nekoliko godina kasnije pokušao sam ponovo uključivši ga u rukopis Nedovršene priče. Ignorantski odgovor je dugo zvonio u mojoj svijesti. Nisam mogao shvatiti šta je u toj tužnoj, a ipak optimističkoj priči izazivalo takvu šutnju.

Završetak tog kratkog romana zove se VATRENI TIGAR SKAČE KROZ LEDENI OBRUČ.
I glasi:

Tigar je podrhtavao kao da je u plamenu. Iz krzna su se dizali plamičci i treperili poput iznenadno stvorenih i izgorjelih svijeća. Izgledao je napet, kao da samo čeka znak i pretvori se u skok.
Krotitelj je ličio na vatrogasca. Imao je azbestno odijelo, srebrni šljem i vatrogasnu sjekiru kojom je pokazivao šta će se dogoditi, od tigra do obruča koji je poplavio od studeni. Govorili su da ga drže u najmodernijem zamrzivaču kako bi postigao što nižu temperaturu.
Svi su u cirkusu ustali na noge.
Niko nije želio da nešto propusti.
Onda se dogodilo.
Krotitelj je dao znak.
Tigar se sklupčao, a onda se njegovo vatreno tijelo vinulo u zrak i zaplovilo prema otvoru ledenog obruča.
Činilo se da će taj skok trajati samo djelić trenutka.
Ali tigar je zastao u svom letu. Svi su zamukli. Začuđeni. Zatim su zagrajali. Nikom više nije bilo ništa jasno.
Tigar je ostao u obruču.
Zaleđen.
Kao skulptura od leda.
Posjetioci cirkusa su se razišli i nisu mogli prestati misliti o onome što su vidjeli jer nisu mogli pronaći odgovor. Činilo im se da su prevareni.
Tu sam mu priču želio ispričati. Ali to više nije moguće. Ustvari, čini mi se danas da mi je Djed namjerno ispričao jednu priču, a mislio je na drugu. Možda je želio da je sam otkrijem. Ukoliko je tako, a mislim da tako jeste, onda i nije važno što mu je nisam ispričao. On ju je i tako znao. Stvar je bila samo u tome da je ja shvatim.
Kao što mi se ponekad dogodi da zastanem na ulici i sjetim se nekog od marifetluka koji mi je djed ispričao i onda ga vidim u sasvim drugoj svjetlosti. Sve je isto, kao priča koje se sjećam, a opet nekako drukčije.
Odnedavno živim sam. To je prirodno kad ste punoljetni, kažu. S Edvardom i Sofijom se gotovo redovito viđam, a za praznike smo zajedno, kad je god to moguće, jer često putujem. S djevojkom, vršnjacima ili sam.
Nikad sam, zapravo. Prije godinu-dvije izrezao sam u orahu skulpturicu pehlivana kako sam ga zamislio. I obojio. Čini mi se da on ima u pogledu nešto djedovo. Takvo je sigurno bilo i lice pehlivana Arifa. On je naš predak. Zahvaljujući toj skulpturici, obojica putuju sa mnom.
Ponekad se zapitam zašto toliko volim putovati. I zamislim se. Kao da tražim nešto što sam na onom putovanju s djedom izgubio? Možda to nije ni moguće pronaći? Ili jeste?!
Tad sam imao dvanaest godina.
I sad su sve slike tu. Kao u kutiji uspomena. Zaleđene.
Razrastaju se kad ih dotaknemo pogledom kao cvjetovi u starim vazama.
Kad god ih budem vidio ili osjetio njihov miris, bez obzira na to kad to bilo, uvijek ću imati dvanaest godina.

Bilo kako bilo, Tigar još uvijek čeka svoga izdavača.