Lice na ulici. Proplamsaj prošlosti. Slika koju nikad nije zaboravio.

Nije bio siguran. Nikad u tome ne možeš biti siguran. Pogotovo nakon toliko godina.

Ipak, bila je ona.

– Kako si?

I kazala njegovo ime.

– Tu je blizu “Lovački klub”? – predložila je.

– Ne bih tamo..., možda na drugo mjesto?

– Izaberi.

Nije joj htio kazati da su tu na zidu glave divokoza, sa svih strana punjene ptičurine, a u ćošku medvjed načinjen kao da napada. Na jelovniku, međutim, divljači nema. Kažu da se naručuje nekoliko dana ranije.

Nešto kasnije, kad su sjeli na tiho mjesto i dobili svoju porudžbinu, najednom se našao u nekom hologramskom svijetu. Vidio je ljude koji im prilaze, ili samo prolaze, čuo ih šta govore i čitao njihova lica od odobravanja do prijetvornosti. Kakvi trenuci! Vidio je na njoj da proživljava isto. Nevjerovatno.

To je bilo kad se vrijeme nasilništva i svekolike okrutnosti neumitno približavalo. Bilo je to očigledno u svim dijelovima života. Ipak, većina ljudi to nije prepoznavala. Možda zato što nisu željeli ili mogli u to povjerovati.

– Gams.

– Znam šta je gams. Kad si to rekao, prije toliko godina, nisam znala.

–Tako sam te i prepoznao.

– Zaista to misliš?

– Koliko je samo godina prošlo otada... Mislim, naravno. I vidim. Kad si i kako uspjela otići?

– Jedva.

– Mnogo toga nismo znali.

– Pogotovo što će se dogoditi.

– Neke stvari shvatiš jedino kad se dogode. Tako je valjda predviđeno u nebeskom kompjuteru.

– Nebeski kompjuter?! Tako nazivaš...

– Da, tako ga nazivam.

I ispričao joj je svoju priču.

Vidio je, iz njene, kao na filmu, izlazak iz grada s momkom, s kojim se netom vjenčala. Potom su skakali iz zemlje u zemlju, kao divokoze, ali nigdje nisu našli svoju planinsku stazu. Na koncu su shvatili da se ni sami više ne prepoznaju. Na nju je u onim davnim danima pokušano nasilje. Možda je potom i uspjelo. Ko zna?

– Poznavao si ga?

Znao je za koga pita. Za jednog od dvojice nasilnika.

– Da. Šta je s njegovim posilnim iz tog vremena?

– Znao si i njega?

– Obojica su mi nekad bili prijatelji.

– Tako.

– Tako. Dok nisu postali...

– Znam šta su postali.

Slike su se zaledile.

– Dug je put od čovjeka do...

– Misliš da ćeš pronaći izraz koji označava...

– Svejedno. Svaki je izraz dobar za nečovjeka.

– Naravno.

– Zašto o tom pričamo?

– O čemu bi drugom?!

Oboje su se nasmijali.

– Nisi bila važna. Kao nijedna.

– Znam.

– Zašto onda?

– Žena uvijek vjeruje u suprotno.

– I taj od kog si se rastala bio je dio priče?

Oči su joj se ovlažile i oborila je glavu na stol. Za trenutak.

– Bio je on dobar..., ali to ponekad nije dovoljno... Živiš ovdje?

– Da, a ti?

– U Granadi.

Kazala je to nekako s ponosom. A on se sjetio kako je koračao Granadom. Sjetio se mnogih dijelova grada. I Alhambre.

– Zašto si to kazao?

– Ne razumijem.

– Zašto si me nazvao gams?

– Mislim da je divokoza lijepa. Jedna od najljepših...

– To sam i mislila, ali ipak mi je drago čuti.

– I sad si.

– Šta?

– Vrlo lijepa.

– Jesi li je ikad vidio?

– Jesam, jednom, ali nikad to nisam zaboravio... zastala je, na planinskoj stazi, okrenula se i pogledala me...

– Kao da pričaš o ljubavi...

– Moglo bi se i tako reći...

– Istrošeni smo.

– Da, ali još nismo potrošeni.

– Možda...

– Sigurno je tako. Gdje si... znaš li da ti ne znam čak ni ime?

– Znaš. Znam da znaš. I ovdje sam, divojarče.

Kao da je šutnja ispraznila razgovor. I davne uspomene

– Znaš li da je to moj zodijački znak?

– Kozorog? Nisam znao, ali ne čudim se. Imam zodijačke karte. Kozorog je posebno uzbudljiv. Sve je karte kao velike slike načinio jedan izuzetno i očito višestruko darovit slikar. Kozorog mu je zaista poseban. Volio bih da to vidiš.

– Naravno. I volim tu riječ.

– Meni je zlatorog uvijek bio draži.

– Knjiga za djecu? Ili pivo?

– I jedno i drugo.

Sumrak je kao magla zaodijevao sve što su vidjeli kroz prozor. I šutnja.