Kod otežanog hoda, i/ili iz ko zna kojeg razloga, ljudi se pomažu štapom.
Svaki taj štap ima svoju priču.
Kako i ne bi imao...
Uvijek je koračao s onim čiji je bio i ostavljao iza sebe otisak pokraj stopa.
I priču.
Herkulov štap zapravo je bila batina. Ili toljaga, ako tako više volite. Oružje, u svakom slučaju.
A Hermes, na što li se on naslanjao u zraku? Dosjećate se, zar ne? Kaducej je tu.
Eskulap? Štap sa zmijom. Znaju to svi koji su ga vidjeli kao znak na apotekama koje drže do sebe.
Papin štap.
Štap goniča robova (sa svim svojim oblicima, uključujući i najpoznatiji s bičastim završetkom).
Učiteljev štap znanja (nijedan učitelj nije se proslavio, osim štapa ili šibe i izreka o njima).
Štap u kojem je skriven bodež.
Pastirski štap s oštrim opasnim vrhom za odbranu od vukova.
Istočni štapovi moćni kao mačevi.
Neki književni likovi zamišljeni su sa štapom, osobito u onim vidovima kazivanja koji se bave tajnama i istragama. Kao u Čehovljevoj dosjetki. Ti štapovi u rasplamsanoj imaginaciji svojih pisalaca ponekad postaju nešto poput junaka.
Šćit. Šćap.
Štap kao simbol u tarotu. Zajedno sa sabljama, kupovima i kovanicama. Opasan i značajan kao i oni (kao u kartama za briškulu: kope, špade, baštoni i dinari). Uobičajena razbibriga s mojim prijateljima iz mladosti. Naravno, sve dok ulozi ne postanu prijetnja.
Tako je to sa svim kartama premda su ove zamišljene kao mogućnost čitanja sudbine.
Neki važni likovi u kartama oslanjaju se na štap.
Tu je i čuveni štap Honoréa de Balzaca.
Kao i neki nepoznati šaman koji se oslanja na svoj pokretni totem.
Jon Gabriel Borkman, u istoimenoj drami Henrika Ibsena, na impresivan način štapom komunicira sa svojim ukućanima i svijetom.
