Ponekad pomislim da je književnost jedan veliki zbornik, velika knjiga. Sve je u njoj što mi je blisko i dragocjeno, ali i ono nejasno, nepročitljivo, tajanstveno.
Kao što je uobičajeno, različiti dojmovi se često miješaju. Najviše sam o tom razmišljao čitajući spjevove, antičke tragedije i priče iz Hiljadu i jedne noći. To je zaista nevjerovatan zbornik priča s različitim korijenima nastanka (od indijskih i perzijskih do egipatskih), djelo koje živi i mijenja se ovisno o društvu u kojem se čita. Dio te velike knjige su njeni prepisivači, u početku, a potom, naravno prevodioci i izdavači. Pripovjedači i pripovjedačice su skriveni. Poznata je samo jedna. Ona koja je u knjizi. Šeherzada. Fascinacija tim pričama nikad nije prestala. Neke Voltaireove pripovijesti djeluju kao da su iz tog izvora posuđene.
Edgar Allan Poe napisao je pripovijetku koja već u naslovu govori o odnosu prema pripovjedačkom zborniku. Hiljadu i druga priča. Rano preminuli Wilhelm Hauff ispisao je niz pripovijedaka koje su posve u prepisci sa uzorom pričanja. Borges je o nastanku djela i njegovih dijelova imao svoje mišljenje, a u nekim pričama to je jasno pokazivao. I sam sâm, u dopunjenom izdanju Talha dodao Priču o bagdadskoj ribi u kojoj je Borges lik u okrilju velikog zbornika.
I ovaj tekst kojim sam mislio otpočeti svoj oglednopripovijedni rukopis o Vrbasu, doima se kao da je u srodstvu s Knjigom o kojoj nikad nisam prestao misliti. Živa je i to je u svakom trenutku sve očiglednije. SOKAK SKRIVEN U BRILIJANTU: Sve je počelo s ulicom. Tačnije s njenim imenom. Možda je neko i odredio mjesto susreta zbog njena imena? Možda? U svakom slučaju nazivi ulica su nešto što me nikada nije prestalo iznenađivati.
Bio je lijep dan u septembru potkraj stoljeća i mi smo kružili ulicama Gøteborga. A ulice u toj četvrti su nosile dragocjena imena: Smaragdna. Safirna. Dijamantna. Bila je to neka vrsta draguljarnice. Jedino one ulice koju smo tražili nije bilo.
Brilijantna ulica se negdje skrila i nikako do nje nismo mogli doprijeti. Ili nije ni postojala.
– Možda je u pitanju dijamantna ulica? – rekao je neko – Brilijant i dijamant, zar to nije isto? Možda su nam pogrešno rekli?
Prošli smo brzo kroz Dijamantnu ulicu, ali ništa nalik onome što smo iščekivali nismo vidjeli.
– Brilijant i dijamant nisu isto. Brilijant je brušeni dijamant.
Opet smo bezuspješno kružili. Izgledalo je da zaista ne postoji Brilijantna ulica.
– Nije moguće da niko nema telefon u kolima? Danas kad ljudi nose u kupaćim gaćicama mobitel?
Niko nije imao telefon.
– Nije red da zakasnimo. Gosti smo. Specijalni...
– Svi će danas i ovdje biti specijalni gosti, specijalni gosti sudbine...
Najednom je sve izgledalo poprilično apsurdno. Prešli smo toliki put da se nađemo na ovom velikom skupu i sad ne možemo pronaći jednu ulicu i to ulicu koja nosi tako posebno ime.
Zaustavili smo kola i pitali prolaznike. Svi su nam odgovarali, kao da su se dogovorili, da ta ulica mora biti u četvrti gdje su nazivi dragulja, negdje pokraj smaragdne ili rubinske ulice.
– Vratimo se do dijamanta. Brilijant je, rekoh već, brušeni dijamant, to mora biti tamo negdje.
Vratili smo se do Dijamantne ulice i klizili sporo, jedva da smo se kretali. Najednom smo ugledali jedan izlaz iz te ulice, neko brdašce i na njemu golemu skupinu ljudi (maločas ih nije bilo!?).
Na samom vrhu brdašca bilo je zdanje neobičnog oblika na čijem je bijelom zidu pisalo Asirski hram.
Iz Dijamantne ulice ulazilo se u mali sokak koji je dolazio do pod samo brdo. I na tabli je, naravno, pisalo Brilijantni sokak.
I sve se doimalo poput priviđenja.
Kao da je korzo moga djetinjstva dolutalo ovdje na Sjever i proširilo se u drage, poznate četvrti, ispunjeno ljudima koji se nikako nisu mogli odvojiti od svojih uspomena, staza iz djetinjstva i zazora s kojim su koračali, ne vjerujući svojim očima.
A onda smo uronili među poznanike, prijatelje i rođake koje toliko dugo nismo vidjeli. Naša lica i naše duše odsijevali su, sjećajući se, kao u prizmi brilijanta.
To je bila klepsidra:
Vrijeme je teklo, čeznulo i iščezlo
duga vlas sluti se u Vrbasu
tragove tome nalazim kod Egipćana
kod Grka, Feničana
kod starih kamenih kamenorezaca
Ne želim da pričam
suviše je mračno
život ko da ne
postoji u svemiru
Skup kosaca skamenjen na trgu
zbor kamenja u pokretu
Vrijeme ne postoji
vrijeme je ogrtač
Oblici šutnje
nepremostivi nasipi
razgovori listaju na mokrim kestenovima
Na svijetu ne postoji više ništa
što nisam ja sam
Riječ čuva svoju tajnu
Raspjevani studenac u gorkoj pustinji
vjetru ni daha
usamljene palme govore o mojoj prisutnosti
i tišina
u kojoj je šutnja
Prva vrata su izvor
i nek se kotrljaju sfere vremena
pijesak vrijeme ljubav
Govoriti
to je isto što i pisati poruke
na uvehlom lišću
Odbačene riječi
raspadaju se
truhne
ispijena duhovitost
Priroda mi u lice vraća riječi
moje uzaludne primjedbe
misli bez misli
a sve živo juri za vodom
otječe
Ostalo je ipak malo
stida
golet svemira
I dok mi šumi na uho pospani studenac
ja znam
ljeto je jedina potvrda moga postojanja
Vrijeme je teklo, čeznulo i iščezlo
valjda se umorilo
tragove tome nalazim kod Egipćana
kod Grka, Feničana
kod starih kamenih kamenorezaca
