Zagonetka Shakespearea ne prestaje da izaziva odgonetače. To pokazuju mnogi tekstovi, studije, knjige, teatarske i filmske interpretacije. Sve to na razne načine nudi neke odgovore. Od onih koji potpuno ignoriraju čovjeka iz Stratforda do onih koji poštuju nekoliko poznatih i utvrđenih činjenica. Neki su stvar doveli dotle da bi istražni zadatak mogao glasiti: Ko je napisao Shakespearea? Mnogi se igraju fantazmagorijama i tako objašnjavaju nejasnost nekih činjenica. U svim tim pričama meni je oduvijek bio značajan njegov rođendan. Njegov posljednji rođendan. Činilo mi se ponekad da ga vidim. Naročito dok sam bio mlad. Osvjetljivao sam taj događaj.

Bilo je to nekoliko godina nakon što je izgorio Globe i on se vratio u Stratford. Činilo se da osim ukućana nema posjetilaca. Najednom je kuća bila puna. Čovjek kojeg nazivamo Shakespeare slavio je rođendan. Bilo je to u aprilu 1616. godine u njegovoj kući u Stratfordu na Avonu. Odaja s velikim stolom. Na sve strane su bili ostaci gozbe. William je sjedio sam za stolom kao da duboko razmišlja, onda ustao i počeo slagati stvari kao da se priprema za doček gostiju. Ispod stola se izvukao čovjek u odjeći i izgledu Falstaffa i počeo mu pomagati. Izgledao je ljubopitljiv:

– Gdje ti je žena?

– Pretpostavljam da je vrlo bijesna.

– Zašto?

– Ne voli sonete.

– Sonetna goropadnica.

Ništa na to nije rekao.

– Misliš da će se ovo vino dopasti gostima?

– Dopast će se, ako se dopadnu oni sami sebi – reče mu Falstaff.

– Postao si pjesnik izgleda?

Falstaff se uvrijedio.

– Uvijek sam bio. Samo što ti to nisi shvatao. Smatrao si da je dovoljno to što osjećaš nježnost prema meni. Vino nikad ne može biti toliko loše da ti ne vrati ono dobro što imaš u sebi...

– I obratno?

– I obratno, naravno.

– Nek ti bude. Možda nisam baš bio pažljiv kad sam ispisivao tvoj lik. I to mi se sad vraća. Piscima se takve stvari uvijek vraćaju. To je dio prokletstva.

– Smatraš da si ti proklet? Šta bih tek onda ja mogao reći?!

Tu se William uhvatio za glavu.

– Ovo već postaje zamorno. Mogao bi biti malo uviđavniji. Danas mi je rođendan!

Falstaff se nekako prijetvorno sagnu i šapnu mu na uho:

– Jučer.

– Šta jučer? – šta je drugo i mogao reći.

– Jučer ti je bio rođendan. Sinoć. Sad je jutro. Svi tvoji gosti su otišli. Ostao sam ti samo ja i možda još poneko jer nije u stanju da ustane nakon žderačine i pijačine...

– Uvijek si pokušavao biti duhovit, jadna mješino. Sve je jučer. Veliko jučer. Ti si samo izraz onih mojih želja kojih sam se u suštini oduvijek zapravo gadio. Ti si moja gadost. A rođendan mi je sad!

– U suštini, u suštini..., a šta je tvoja suština, Williame? Bojiš se priznati, a tvoja suština sam ja. Užitak. Čak i gadost, u redu. Pitaj nježnu Opheliju ako ne vjeruješ.

– Koga da pitam?

– Opheliju, a možeš i Desdemonu ukoliko ti je draže.

I onda se Ophelia pojavila.

– Jesi li donijela tanjire? – pitao ju je Falstaff.

A ona je zapjevala

Moj je dragi ostario

U kamen se pretvorio...

Willovi živci su treperili.

– Svetiš se, zar ne?

Mlađahnoj se smiješio, a stariju milovao...

– Dosta više te ljubomore! Hoćemo li do kraja Vremena raspravljati ko je važniji: Gertruda ili Ophelia? – pokušao je Falstaff da smiri stvar.

William ga je pogledao ozbiljno.

– Konačno nešto pametno od tebe...

– Još jedna uvreda i prepustit ću te da se sam batrgaš u klupku koje si smotao...

– Gdje je Jago? Zar i on nije bio tu?

– Bio je, bio, kao što je svugdje. Sad valjda oko kuće skuplja svoje opasne ljekovite travke...

Kako se samo nasmijao.

Zagrmjelo je.

– Šta je to? Ko je to?

– Niko. I ništa. Samo grmljavina. Ukoliko nije onaj duh Hamletova oca. On se voli tako pojavljivati...

– Da, čudan je ovo mjesec. Neki ga smatraju okrutnim, a neki samo prevrtljivim. Tako govori predaja, a i pjesnici...

– Pjesnici su prevrtljivi. I uvijek će takvi biti. Znaš i sam. Po sebi.

A onda je plovio kroz jučer. Dok su mu pokušavali pomoći, neprestano je ponavljao Ko sam ja... ko sam ja...

Tako je to bilo. Kažu. A možda i nešto drukčije. Kako neki drugi kažu.

Kad sam sa šetališta uz Temzu ušao u obnovljeni , te me misli nisu napuštale. Pomislio sam čak kako pretjerano tankoćutni osjećaju u nosnicama oganj i garež staroga Globea. Imaginacija transsenzibilnosti. A onda je, na istom mjestu, s rekonstruiranim gledalištem i pozornicom, naravno, započela uživo jedna od najluđih predstava koje sam ikad vidio u životu. Macbeth uživo.

To se zaista ne može zaboraviti.

Kakve su to samo bile vještice!

Život koji se odigrava neprekidno, ali uvijek na drugom mjestu.