Zaista zapanjuje koliko je danas živo djelo Heinricha von Kleista.

Prije višemjesečnog boravka u Berlinu poznavao sam njegove drame i pripovijesti. Upoznavao sam tad mnoge ljude i istraživao neka mjesta za koja mi je čitačko iskustvo bilo vodič. Tako sam stigao i do mjesta na kojem se dogodilo „samoubistvo zajedno s Henriette Vogel“, kako kažu enciklopedije.

Dogodilo se to prije gotovo dvije stotine godina.

Na Malom Wahnseeu. Pokraj Velikog.

Heinrich i Henrietta.

Heinrich i Henrietta.

Vidio sam to kao zavodljiv naziv koji mi je pred oči dovodio posljednje prizore dva života i jedne neobične ljubavi.

Znao je njegov opus i čovjek s kojim sam nekad davno razgovarao.

Prijatelj. Gledao me je sa zanimanjem dok sam mu govorio.

– On je nešto kao mali Goethe. Taj opus je poput nara. Nažalost, prošlo je vremena dok njegov nije u potpunosti pokazao svoje bogatstvo.

– Zašto Goethe? I zašto mali? Kleist je. Veliki Kleist.

Ne znam zašto, ali činilo se da moj prijatelj skriva neku odioznost prema Goetheu (kasnije sam se više puta uvjerio da je to doista njegova karakteristika).

Vjerujem da je sve to povezano s unutarnjom prepiskom. Nikad o tom nisam prestao razmišljati. Tako se književnost od imenovanja riječi produbljuje i stvara svoj magični svijet koji odslikava i ono što ne možemo razumjeti kao što daje jasnu sliku tajnovitog.

I kad se zapisana istraživanja o tom gube, ostaju sjećanja na tragove, stope kojima je uvijek ponovo moguće krenuti u pustolovinu.

Koračajući po Berlinu, razmišljao sam o Kleistovoj veseloj igri, kako je označio svoj Razbijeni vrč. Taj je naziv zapravo uključivao sav njegov opus. Amfitriona, Michaela Kohlhaasa ili Pentezileju. Dok sam čitao Pentezileju skupljao sam komadiće svog razbijenog vrča i napisao svoj pjesnički komentar: AHILEJ PENTEZILEJI:

 

I dignuvši se tako, svečano,

izvadivši mač krvav

iz tvoga tijela, ja vidjeh nebo zamuklo

i u propuklinama plavet.

I vidjeh mnoštvo lovaca

koji gazeći po lešinama

lovljahu šarenu pticu.

I tad povikah pean

kao krvolok ljubavi prvorođeni

i odbacih oružje časno i štit tučani

a zatim odlutah poljem kao skitnica

nag, predan planinama punim mrtvih amazonki.

 

Naziv Razbijeni vrč uključivao je i izgubljene krhotine mog vrča. Sjećam se u ovom trenutku nekih ogleda, drama i proznih tekstova koje je progutala nesmotrenost, zloba ili igra usudovih prstiju (Kentaur u lirskoj šumi ogled o Janku Poliću Kamovu, predgovor Zimskom ljetovanju Vladana Desnice, drama Gosti i ko zna koliko pjesama... naravno, dio tih djela namjerno je ukraden – naprimjer bilježnica pjesama dok sam bio u vojsci).

U svom berlinskom dnevniku Berlinski nepoznati prolaznik opisao sam prizor u krčmi gdje sam na zidu vidio prepoznatljiv bakropis: zadržati trenutak iz radnje Razbijenog vrča.

Čovjek iz Frankfurta završio je ovdje svoju sudbinu kao što je u Weimaru Čovjek iz drugog Frankfurta. Kroz Frankfurte su tekle različite rijeke. Odra i Majna. Franački prelazi preko njih nisu se mnogo razlikovali. Bar ne u početku.

Goethe je, nakon Kleistove smrti, bio i pokrovitelj izvedbe Razbijenog vrča.

Neke je događaje zaista teško protumačiti.

Uspješni više ili manje, svi su se poznavali u to vrijeme. I svoje mišljenje nisu skrivali.

Kleistova sudbina nudila je mnogo razloga za ovakvo i onakvo objašnjenje.

Tako je pruski oficir, pisac koji je nekad boravio u Švicarskoj i Francuskoj, te smještao radnju svojih drama u holandske, grčke i mitske prostore, u vremenu napoleonskih ratova završio u zatvoru kao špijun.

Ništa manje od onog što se u njegovim djelima moglo pročitati.

Zato oduvijek u njegovim djelima vidim više i dalje od onog što se nudi na prvi pogled.

Kleist je doista brat svakom piscu.

I njegova vječna zaručnica s prezimenom ptica njihova sestra.

Heinrich jedino sebi nije bio brat.

Njegova djela zato su vječni dar svima iz književne porodice. I uvijek nanovo pokazuju svoja nova lica. Lica djela koje živi.

Zato svoj boravak u Berlinu vidim i kao neprekidno druženje s njim, na jezeru, u krčmi ili biblioteci.