Dogodilo se jednog jutra kad smo se skupili u kafani Corso. Bilo je to kultno mjesto. Dolazilo je nekoliko starih uglednih pisaca i bilo nam je zanimljivo vidjeti ih kako okreću listove dnevnih novina na bambusovom ramu i čitaju naslove tekstova.

– Bakica pred toaletom čita Republiku.

Činilo se da ga niko ne sluša. Najednom svi poskočiše.

– O čemu govoriš?

– Bakica čita naše priče.

– Nevjerovatno!

– Popričao sam s njom. Ona nas poznaje i prati.

Šutnja je kratko trajala, a zatim se podiže jedan i za njim drugi. Nasmijasmo se svi. Potom smo odlazili da vidimo staricu koja čita naše priče.

To se činilo kao zaista neobična promocija. Staru čitačicu sam vidio i ja. Sav joj je život bio zapisan u borama na licu.

– Shvatili ste već ko su momci koji dolaze da vas vide?

– Naravno. Vi ste, čini mi se, onaj s bosanskim temama.

– Okrijepili ste mi dan, gospođo.

 

Razgovori i druženje nas nekoliko u to vrijeme najednom su ušli u dotad nezamislive prostore. Usmene. Pamtim to jer je pripovijedanje jedne priče bila jedna od najčudnijih stvari u mom spisateljskom životu. Ne znam ni kako je do tog došlo. Jednostavno, neko je od nas vjerovatno spomenuo kako dovršava priču i kako tu ima zanimljivih trenutaka koje ne zna kako će još razriješiti.

– Kad sve ti razriješiš, ispričaj nam, na istom mjestu i u isto vrijeme. Dogovoreno.

– Dogovoreno. – odgovorio je on, a onda i ostali jer su znali da će na njih doći red.

Dan-dva kasnije ispričao je svoju priču, a onda smo je mogli vidjeti u časopisu koji je sedmično izlazio. Uskoro sam ja bio taj. Nadimak koji su mi dali jasno je govorio o čemu ću pripovijedati.

Kad je došao taj trenutak, počeo sam pripovijedati iz priče. O svemu onom što se događalo dok nije došao trenutak da se lik koji sam bio ja uključi u zbivanje. Uzbuđenje koje sam osjećao prije te večeri zaista me je iznenadilo. A onda su se likovi na koje sam pomislio počeli sami uobličavati.

 

U blizini redakcije Studentskog lista bila je mala gostionica s izvrsnom hranom i pićem. Često smo se tu sastajali, kao i na nekim drugim sličnim mjestima. Naše knjige su u to vrijeme poprimale svoje naslućene zamisli i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pojaviti, jedna za drugom.

Kao što su izlazile priče u listovima i časopisima i postale predmet odabira nove proze u nekoliko panorama, čak i antologija. Nazivali su nas fantastični dečki, jer je riječ bila o fantastici, što se činilo kao posvemašnji novum. I sam sam govorio i pisao o tom u različitim intervjuima i kratkim tekstovima. Termini koje sam upotrebljavao bili su fantastički realizam (Šta je to fantastički realizam?), a nas sam u kontekstu toga nazivao Fantazmina djeca.

Fišpaprikaš u Plavoj laguni, grah u Narodnoj kuhinji, bosanski lonac u Drini, brudet u...

Bila su to skrivena mala mjesta gdje smo mogli neopterećeno razgovarati. Nikad neću zaboraviti tu noć kad sam ispričao pripovijest o kojoj sam razmišljao i vidio je kao dio svijeta u kojemu sam tad posve bio. Ni slutiti nisam mogao šta će se sve potom zbivati.

TABUT-ČADOR se dogodio.

Ispričao sam ga, a onda je, ko zna zbog čega, nevjerovatno dugo ostao nezapisan. Knjiga o Talhama izišla je ranije nego što sam mislio, tako da ga nisam stigao uvrstiti.

Ispostavilo se da ga je mnogo kompleksnije bilo napisati nego ispričati. Pojavili su se razlozi koji su zahtijevali objašnjenja ili sjenu drugih mogućnosti što u pričanju nije bilo sržno jer je primamljivost u tom što se priča može prepričati. Naravno, svako će je doživjeti na svoj način i nastavit će živjeti (što znači i mijenjati se) sve dok ne bude zatočena u slova.

Tako se dogodilo nešto što ne mogu zaboraviti.

Želio sam TABUT-ČADOR uvrstiti u jedno od narednih izdanja, međutim, kad sam sjeo da ga uobličim, priča mi je počela pokazivati neka dotad nepoznata lica, lica koja pisac ne bi smio previdjeti. Ništa nisam želio promijeniti, ali priča se ipak opirala. Razlozi su bili skriveni negdje u njoj.

Nisu u događajima (jer je u njima suštinski smisao priče), niti u mjestima (Beč, Stambol, Urfa, Baluk Abad). Nešto očito još uvijek nisam razumijevao iako sam je s uvjerenjem ispričao.

Njeni likovi su me gledali čudno: Nazir-paša, Ernst, Kira, Clara... O ostalima da i ne govorim.

Prolazilo je vrijeme i želio sam ostaviti bar neku naznaku o toj noći i ispričanoj priči. Uostalom, nekoliko mojih prijatelja ju je čulo i vjerovatno je se neko sjećao. Zato sam u jedno izdanje stavio fragment pod nazivom Legenda o Tabut-čadoru, kao neku vrstu podsjetnika.

Taj fragment je u svim kasnijim izdanjima. Podsjetnik koji je rastao u naslućeni svijet iz svojih nekoliko rečenica.

Danas, kad napokon ispisujem zadnje retke stare priče, pet decenija kasnije, čini mi se da će mi ona napokon odgovoriti na sva pitanja koja sam si postavljao.