Uvijek mi se dopadao taj naziv. Mujezinova mahala. Onaj dio kuća i avlija do kojih dopire mujezinov glas. Iza njega je sigurno neka priča, neka legenda možda. Tako je to. Ne živi u njoj više mujezin. Nema ni džamije. Bio je to uvod u mračne svetkovine kad su u jednoj noći srušene sve.

Kad se legenda o letećim graditeljima razletjela na sve strane, u tom se letu počela preobražavati. Nastala je nakon izgradnje glasovite džamije, visoke i lijepe, bez premca u ovom dijelu svijeta. Graditelji su, kažu, bili zatočeni u munari i sudbina koja ih je iščekivala nije slutila ništa osim nevolje. Dedalska je to priča u osnovi, a ovdašnji su je pripovjedači preusmjerili kako bi objasnili nazive dijelova grada odakle su bili. Tako su imena njihovih naselja postala imena graditelja zatočenih na munari koji su od ostatka skela načinili krila i odletjeli gdje su željeli.

Čini mi se kako je sasvim moguće da se među njima zadesio i jedan mujezin koji je zaplovio za svojim glasom i zaputio se ka mahali u čijem je središtu stajala mala debela džamija.

Škola crtanja koja je bila dobar dio mog školovanja nije mogla zaobići tu priču. Pamtim svoj crtež: i onog koji je bio srdit i onog što je slomio rebro i onog poznatog imena i mujezina koji leti iznad njih prema svojoj maloj džamiji. Ne mogu je zaboraviti.

Nije bila velika i nekako čudna, gotovo nezgrapna. Kao da je ličila na ljude koji su ovdje živjeli. Zadesila se u tom prostoru kao slučajna skulptura. Nalik na pekara koji je ispekao brdo somuna i krenuo da dariva sve koje bi usput sreo. Bila je zaista nekako brašnjava, ali ipak viša od svih kuća u toj mahali tako da je mujezinov glas dodirivao krovove i prozore odozgo.

Tako je bilo nekad. I tako ću je uvijek vidjeti. Sad je sve bilo drukčije.

Mujezina srušene džamije uz koju se vezuje legenda sreo sam, posve slučajno, na ulici, u jednom velikom gradu na Sjeveru. Izgledalo je to nestvarno. I meni i njemu. Bio je srdačan kao i uvijek. Zagrlili smo se. I razmijenili nekoliko rečenica. Nije ih bilo mnogo potrebno.

Još sam bio u tim mislima kad ga najednom vidjeh. Muševedin Palamudije. Ne znam ko mu je dao taj nadimak, ali po svemu što sam o njemu znao, nadimak je bio posve tačan. Koračao je izgleda iz jedne od novih geometrijskih zgrada koje su promijenile izgled mahale. Dostojanstven starac, dobro obučen, sa štapom. Kao da je mrmljao nešto sam sebi. Muševeda do muševede, sve dok nije postao majstor. Ne znam koliko ih je u životu prevario i pitam se zna li i on. Znam pouzdano, jer sam s njima razgovarao, da neki od prevarenih nikad nisu ni shvatili šta im se ustvari dogodilo. A Muševedin je, po svemu sudeći, znao palamuditi čim je progovorio.

Šta je, tu je. Postao je poznat gdjegod da se zadesio. Hapsili su ga, naravno, ali začudo, nikad mu ništa nisu uspjeli dokazati. Svjedočanstvo o njegovoj lopovskoj imaginaciji ostalo je samo na stranicama nerazjašnjenih slučajeva u crnim hronikama.

Nisam bio siguran hoće li me prepoznati kao što ja njega odmah jesam.

– Otkud ti?

– Svratio sam da se malo podsjetim. A ti?

– Sviđa mi se ovdje. Svuda prođi, ali kući dođi… Jesi li za piće?

– Gdje?

– Nije daleko. Moj rođak…

– Naravno. Nećeš mi palamuditi o svojim podvizima.

– Otkud ti to?

– Da, otkud mi to?!

Kako se samo nasmijao.

– Sjeti se vremena kad je sve bilo drukčije.

– Vjerovali smo da je bilo drukčije.

– Može i tako. Idemo?

– Idemo.

Popili smo piće kod njegova rođaka koji je bio ljubazan kao da služi gazdu. Nije palamudio. Više je šutio.

– Gdje si bio kad je orilo i gorjelo?

– Svuda po svijetu. Kao i ti. Humanitarni poslovi i tako to…

Smiješak je iskrivljavao njegov izraz lica. Pokušavao sam se sjetiti njegovog pravog imena. I nikako nisam uspijevao. Naravno da sam ga nekad znao. Išli smo u istu školu, čak jedne godine u isti razred. Onda smo se rastali. Zapravo, izišao sam, a on je ostao. Sigurno zbog nekih rođačkih razgovora.

Prije nego što ću zakoračiti u prostor odakle se više nije mogla vidjeti, okrenuo sam se još jednom da pogledam mahalu. Ni sad se ništa nije moglo vidjeti. Ni prepoznati.

Ipak, vidio sam je iako sam znao da je tu više nema. Vidio sam je kao na staroj blijedoj fotografiji. Na toj fotografiji učinilo mi se kao da sam i ja. Mnogo sam tu imao prijatelja i poznanika. Gdje su sad oni? Gdje su sad dječiji crteži koji lete iznad grada i pokazuju nam lica majstora-popravljača s nazubljenim mamuzama bandera, lica graditelja i žalosne ljude bez lica na tijelu jer nose svoje glave pod rukom do konačnog mezarja i njegovog naziva? Do svojih šehidskih nišana.

Gdje su crteži čamaca?

Ptica?

I cvjetova koji su sklopili svoje latice?