Nikad se ne može znati kako su se usudovi prsti spleli oko nas. Sudbine se ponekad neobično povezuju, gotovo se sklupčaju. Vjerujem da je i to što želim ispričati dio istog klupka.

Figuricu je vjerovatno našla trešnja. Zvuči čudno, ali je istinito. Vidio sam je dok ju je moj tadašnji susjed, učitelj i prijatelj, pažljivo čistio.

– Šta je to?

Nije odgovorio ništa. Samo je pružio na otvorenom dlanu.

Bila je izuzetna. I svi zadržani pokreti treperili su u njoj.

To je bila osnova imena koje sam joj u sebi dao. Etrurska plesačica i njena izgubljena priča. Mnogo sam razmišljao i o Plesu u reljefu. Jer se činilo da je ukradena iz velike reljefne priče.

– Čini se prepoznatljiva.

– Naravno.

– I ništa više ne bih se usudio reći.

– Tako sam i mislio.

– Jedino mi je jasno da je na skulpturi Etrurka. Vidio sam dosta fotografija i pročitao ponešto. Ne čudim se čak što si je našao ovdje, iako je, ipak, pomalo iznenađujuće.

– Zašto to misliš?

– Nekad je ovuda prolazio važan put. Salona – Servitium. A u blizini je utvrda Castra...

– Kastel, naravno.

– Vrbas je uvijek plavio. I nosio razne priče. Skulpturica je sigurno dio neke od njih.

– Više nego sigurno...

Vidio sam te noći u snu svaki zastanak na putu. Ili mjesto gdje su se legionari zaputili. Nije ih jednostavno danas prepoznati iako je mreža puta više-manje dokazana i potvrđena. Klupko rimskih putova.

Mursa.

Servitium.

Siscia.

Segesta.

Emona.

I, najduža nit, kao dugo iščekivani konačni cilj – Vindobona. Stjecajem okolnosti, bio sam na svim tim mjestima.

– Ko bi ona mogla biti? Neka plesačica?

– Ili boginja ljubavi Turan?

– Poznaješ njihovu mitologiju?

– Ponešto. Vidio sam reprodukcije zidnih slika iz grobnica. Posmrtne svečanosti su im bile važne. I pročitao sam koješta. Ništa se ne zna, ali mnogi putovi su istraživaču otvoreni. A mitologija? Jednim dijelom je posebna, drugim slična grčkoj.

Tako je tekao davni razgovor.

Učitelj crteža i boje (sa svim svojim voluminoznim mogućnostima) nekad je bio gimnastičar. Bio sam mnogo mlađi i zato te dane pamtim iz crno-bijelog svijeta. Posebno jednu fotografiju. Snimljena je u našoj staroj gimnastičkoj dvorani. Nekoliko trenutaka te najdarovitije i najbolje generacije u bivšoj državi zaustavljeno je i ovjekovječeno u njoj. Vidim njihova lica. Neka mi prilaze iz sjećanja.

Ibro, budući ugledni profesor matematike na fakultetu u Zagrebu. Ranko, projektant i graditelj neobičnih zdanja koja su koristila tople vode i gradila svoju priču. Poput viline vlasi. Lojzo, slikar i likovni pedagog. Učitelj crteža i života. Majstor voluminoznih obličja čiji je osnovni zidar bila boja. Mnogo godina kasnije univerzalna sprava mu je bila trešnja. U pozadini, sa strane, stoji dječak, moj vršnjak i prijatelj, vjerovatno najveći gimnastički talent s ovih prostora. Zdravko. Nadimak mu je naravno Patak.

A onda je fotografija oživjela. I počele su se odvijati, kao po suđajinom spisku, morne stvari. Odveli su ga jedne ratne zime u živi štit. Jedva se vratio kući uz pomoć mladića koji ga je vukao. O mladiću zna samo da je imao svetu knjižicu u džepu. Potom je žena otišla jer im je kćerka negdje u bijelom svijetu bila bolesna.

Najednom je kuća bila puna nepoznatih ljudi. Tukli su ga. Uvečer su ga skrivali u podrum i organizirali orgije. Trajalo je to dugo. Sve do jednog telefonskog poziva. O razgovoru se ništa ne zna, ali to je bio njegov kraj. I vijest o onom što se zbilo. Skupili smo se odasvud na njegovu pokopu. I odali mu počast.

Ko je bila brončana plesačica?

Možda je i Uni, zaručnica boga Tina u etrurskoj interpretaciji zeusovskoherinske, odnosno jupiterskojunonske priče. Možda, možda, možda... Etruščankin zagonetni pogled ne daje odgovor na pitanje. Ni o sebi, niti o nepoznatom vojniku koji ju je donio do Castre. Možda ni glavni bog Voltumna ne zna odgovor na to pitanje.

Lase, dobri duhovi doma i kućnoga ognjišta sigurno znaju, ali ko zna gdje je to ognjište i kad je ugašeno. Štoješta se ovdje događalo. I prije i poslije etruščankinog plesa. Znam, igrao se tu i onaj mali Tiberijev sin što su ga zvali čizmica. Camus je (i ne samo on) napisao svoj dramski ogled o njemu.

Iako znam gotovo sve što se dogodilo, pitam se šta je bilo s figuricom. Zaista, nakon svega, pitam se gdje je. Možda ju je uzeo jedan od onih što su ga tukli ili se sama vratila u zemlju. I skrila u korijenje trešnje. To je pitanje na koje ne znam odgovor. I možda ga nikad neću dobiti.