Nisam ni slutio da to u našem gradu postoji. Ne sjećam se i kako sam se na tom mjestu zadesio. Radoznalost, vječna radoznalost valjda. A bio je to san od svetkovine koji nikad nisam zaboravio.
Vidio sam nepregledne voćnjake u beharu koji su pulsirali kao da su živi, a u njima se iz trenutka u trenutak igrala antologija ciganske poezije (koračala je sa mnom ta Uhlikova antologija, koja je šušorila poput pčela i drugih oniričkih insekata kao da je ovdje prvi put izrečena i zapisana):
Ptica udara krilima
A udovica očima
Daj mi, Bože, prvog koji naiđe
Ako ne daš prvog, daj drugog.
Koračam tim brdovitim voćnjakom, a u glavi mi odjekuju stihovi, gotovo da sam ih znao napamet, stihovi koje vidim na kojugod stranu da pogledam.
Egzistencijalni.
I gastronomski jer se svuda nešto peče ili kuha.
Ali se i udvara.
Osmijesi su poput pića.
Dim je plesao,
otežale krošnje od behara
violine
gitare
i druge tambure
Nebo je plesalo.
Jedan zamišljeni veseljak zagledao se u nebo. Nikako nije mogao vidjeti ono što je osjećao. Pijanstvo ga je možda ometalo.
Nije mogao vidjeti, ali je želio govoriti. Želio mu je reći da je nemoguće razumjeti kako neko sveznajući može biti toliko glup.
Toliko toga je želio reći. Na kraju je samo podigao ruku s opominjućim kažiprstom i jedva nekako izustio:
Pamet u glavu kad drugi put budeš svijet stvarao!
I to je antologijska pjesma koju sam pamtio.
Najednom se i naziv Veseli brijeg učinio potpuno jasnim i utemeljenim.
Gledam tu oživljenu sliku iz sjećanja i vidim sve prizore koji se uz nju vezuju bez obzira kad se zbilo. I gdje. Sve uspomene u jednoj vrtnji.
Što je više gledam, vrtnja se usporava i uskoro mogu osjetiti mirise mjesta, zvukove, udahnuti zrak trenutka, te jasno čuti riječi izgovorene tad za sva vremena.
Ističu se među njima tri aleksinačke uspomene.
Svaka je na svoj način ostala tadašnjem vojniku na određeno vrijeme zauvijek u sjećanju.
Sjedio sam u krčmi, na izlasku, jedne subote ili nedjelje, kad sam začuo čudan zvuk, dubok, taman. Iz pokrajnje ulice pojavio se ogroman bubanj i čovjek vezan uza nj, koji je polahko, ritmički udarao. Bio je to znak. Iza njega je išla crna kočija s crnim konjima, a u njoj sanduk. Kočijaš je izgledao kao onostrani pratilac duša.
Očigledno, išli su na Cigansko groblje. Dotad sam mislio da je to samo stari naziv za lokalitet.
Iza kočije je išao u crnom odijelu sa šeširom zaista debeli tamnoputi čovjek na čijim se masnim rukama vidjelo mnogo zlatnih prstenova. Nikad to nisam vidio. Uz njega je išla predivna mlada žena, odjevena kao iz modnih časopisa. Pokušao sam u glavi rekonstruirati elemente tog događaja. Saznao sam (sa smrtovnice) jedino ime mladića s kojim su se opraštali. Svi su ga voljeli i iza njegove smrti bilo je priča nalik na pustolovni roman.
To sam saznao mnogo kasnije u Diližansnoj ulici kako je lokalni pjesnik nazvao svoju ulicu jer je u arhivu pronašao da su kroz nju nekad diližanse silazile u grad.
Nisam čuo violinu na njegovu grobu.
Nekoliko mjeseci kasnije poznanik iz zavičaja, koji je kao i ja tu služio vojni rok, pozvao me na cigansku svadbu.
Ličilo je to na začetak svih svadbenih običaja.
Nesputano.
Razdragano.
Magično.
Izvukli smo se naizgled uobičajeno, ali kad je trebalo opravdati odsustvo, nastalo je nebrojeno mnogo problema.
Provukli smo se kroz žicu i uvukli sutradan u spavaonicu, ali oči koje su u službi da sve vide vidjele su nas, naravno i otad smo bili pod posebnim nadzorom.
Zato sam bio pomalo zazoran kad sam ispred hotela Balkan vidio golemi plakat na kojem je pisalo. ROMANI TAR. Izbor najlepše Ciganke Jugoistočne Srbije.
Na plakatu je bila slika djevojke, vjerovatno prošlogodišnje pobjednice. Osim uobičajenih stvari, mnogo je obavještajnog teksta bilo dopisano rukom.
I to je kraj sjećanja kojih se mogu prisjetiti. Nije ostalo mnogo ljudi koje sam upoznao za sve ove godine i koji mogu ponešto posvjedočiti.
Spomenut ću još, uz Radu Uhlika, Rajka Đurića, kojeg sam upoznao Berlinu, pisca historije holokausta, gramatike i mnogih priča, kao i dugogodišnjeg aktivista u raznim romskim udruženjima. Tu je i Muharem Serbezovski, poznati pjevač, koji je, u književnosti osim svojih pjesma i proza, preveo Kur'an na romski jezik.
Iako spomenuh u tekstu kraj sjećanja, napominjem da je to sjećanje živo i ponekad se pojavi blistavo kao novo lice.
