Bio sam mali dječak kad se to dogodilo. Odrasli momci iz komšiluka igrali su na male golove kad je jedan povrijedio nožni prst. Ništa čudno jer su igrali bosonogi. On se zagledao u nešto, a onda počeo galamiti i sašaptavati se, objašnjavati. Rukama je razgrnuo zemlju oko šiljka koji ga je povrijedio, a zatim su svi počeli kopati.

Zapovijedao je kao nalaznik, nikako kao povrijeđeni.

Svi smo se okupili i gledali.

Iz trenutka u trenutak bilo je sve jasnije da je u pitanju sječivo koje je tu ko zna otkad.

Razrovali su izuzetno brzo sve oko sječiva i nalaznik je trijumfalno izvadio staru sablju s nevjerovatno vješto izrađenim branikom. Prepoznali smo se je iz filmova koje smo gledali u nekom od naših kina.

I bilo je jasno da je stara kao i filmske priče u kojima je sudjelovala.

Nalaznik ju je podigao ponosno, napravio nekoliko ritualnih pokreta, a onda radostan otrčao kući.

Nisam prestao razmišljati do danas otkud ona u našem dvorištu.

Kasnije sam, već odrastao, našao pušku s bajonetom, zahrđalu, ali posve sačuvanu, očigledno iz austrougarskih vremena.

Kad sam našao bodež, sve mi se rasvijetlilo. Keltski. Japodski. Ili mezejski, što je bilo najlogičnije.

Još kasnije sam našao i kuburu. Možda su joj muzejski stručnjaci mogli povratiti nekadašnji izgled, ali iz mnogih razloga to je bilo malo vjerovatno.

Nisam tad bio svjestan da se suočavam s nedopričanim svojim pričama.

Ipak, nikad nisam prestao misliti o njima.

Osobito mi je to bilo jasno u vrijeme kad sam pisao i objavljivao banjalučke priče koje su koračale kroz vremena, povezane ili ne.

Stare porodične fotografije i nalazi iz zemlje s njihovim mirisima i iskrivljenjima uvijek su sudjelovali u mojim pričama kao neki nemušti savjetnik.

A pisao sam ih i pričao čitav svoj život.

Ponekad je sve to bilo u ogrtaču noći, što je, kako nam iskustvo govori, medij pripovijedanja.

O tom jasno govori naziv možda najpoznatije zbirke svih vremena, gdje su se događaji i priče našli zajedno u hiljadu pripovjedačkih noći.

Noći su, kao i priče, vječne.

Naše su sudbine samo jedan dio njih.

Pitam se je li to jedan od uvoda u poetički svijet tih priča i navodim kao primjer Lice.

 

U jednoj od prvih slavenskih provala, zajedno sa avarskim ljutim konjanicima, koje su sa sjevera, iz Panonije, dosezale čak do Salone, zadesio se i dugokosi stasit mladić u zakrpljenoj kožnoj odori, sa nesigurnim štitom i čvrstim kopljem i sa pripasanim vizantijskim mačem za pojasom. Od roda više nije imao nikog, samo za spomen taj mač koji je uzeo kaznivši ubice svojih rođaka čiji su zapaljeni čamci još uvijek plovili Dunavom, pretvarajući se u pepeo mnogo prije dalekih, djedovskih močvara. Prišao je skupini srodnika po jeziku i dalekom ognjištu i otad je u svim bitkama i jurišima bio prvi, osjećajući sve veću snagu u ruci koja je držala oružje i sve veći umor u srcu.

Na prelazu rijeke zadobio je nekoliko lakših rana, ali je neometano hrlio naprijed, uzvodno, dolinom koja se sve više sužavala. Čitav ovaj predio bio je slabo naseljen, sa ruševinama rimskih stanica, sa tragovima mnogih logora. Nije bilo čak ni čarki do naglog velikog sukoba ovdje, gdje se dolina sasvim suzila u kanjon, i gdje je sad ležao, polumrtav, u krugu od pet mrtvih carskih plaćenika koji su ga bili opkolili.

Bilo bi lijepo živjeti ovdje. Dosta je bilo krvi. Misao što mu je nemušta usporavala ruku najednom je bila potpuno jasna. Osjetio je dodir. Jedva je, godinama, podizao očne kapke da bi vidio tri lelujave djevojke iznad sebe i zatim utonuo u mrak.

Bilo bi lijepo živjeti ovdje.

Probudio se osjećajući prijatan svrab na prsima. Sav je bio uvezan kožnim kaiševima ispod kojih su šuštale trave neobičnog mirisa i caklila se mrka mast. Jedna djevojka je bila iznad njega. Pljesnula je rukama kad je otvorio oči. Nije mogao da se odvoji od njenih bliskih zjenica u kojima je čitao radoznalost bez straha. Ona svrnu pogled i on vidje ljude koji su se kretali okolo, u svom svakodnevnom poslu, ne obraćajući pažnju na nj. Kamene ograde su govorile da su već dugo tu, a odjeća i oružje da nisu plaćenici ni drugi vojnici s kojima se borio.

Kad se pridigao, zapali su ga teški poslovi, ali uskoro su ga primili posve kao svoga. Isticao se u lovu i starješina ga je prihvatio kao sina koji se vratio. Zvali su ga Bezimeni. Jednom ga je starac poveo duboko u šumu i pokazao mu grobove pradjedova. Nekad je to bilo mnogoljudno ilirsko naselje i ljudi ovdašnji trgovali su od mora do sjevernih naselja na velikoj rijeci. Ratovi, pohare i odmazde različitih vojski i gospodara zbili su ih u ove šume gdje su se krili kao u njedrima rodne zemlje. Jer nisu ratovali ni za kog.

Čudna je ovo zemlja, pomislio je Bezimeni, po njenim dolinama i stazama se sreću neprijatelji i ratuju, a narod joj živi skriven, kao ljubav u srcu, sve stješnjeniji i gorči. Zar neka poludjela zvijezda dovodi sve te vojske ovamo, i one koje bježe, i grčevite legije umirućih carevina, i samima sebi nejasne jezdeće osvajače, i boleštine, i požare? Zašto se ne smire i ne raziđu sve te vojske? Bilo bi lijepo živjeti ovdje.

Uzeo je djevojčinu ruku i stavio je na svoje srce. Rekao je jednu riječ i ona je naivno ponovila, a od te riječi su joj bila puna usta kao da je progutala sladak, neobičan zalogaj.

Starješina ga je sutradan pozvao.

Oko njega su stajali svi, a djevojka, kćerka njegova, sa strane.

– Djevojka Ljubav će biti tvoja žena – rekao mu je.

Bezimeni se osmjehnuo. Ona riječ je postala ime djevojke. Koliko će još riječi biti... Doći će i drugi, ostavit će mač i koplje, govorit će riječi, a oružje uzeti samo onda kad bude trebalo braniti ovu zemlju.

Starješina je bez riječi donio svoj zlatni šljem, koji su nosili njegovi pređi, velikaši mezejski i koji je, kao maska, pokrivao čitavo lice ratnika. Polahko ga je, uz odobravanje prisutnih, stavio na glavu Bezimenog. Začudo, pristajala je kao da je za nj izrađena.

U tom trenutku je nastala uzbuna. Jedan mladić je uzbuđen dotrčao i javio da dolazi vojska. Ljudi su se brzo povlačili u šume, visoko gore. Bezimeni je stajao dok ga je starac s razumijevanjem držao za ramena, zagrlio i potom krenuo za svojima.

Bezimeni je sišao do same rijeke, sjeo na jedan zid Castre i čekao. Osjećao je radost zbog zlatnog šljema na glavi i nije ga skidao. Kroz proreze za oči svijet mu je bio još neobičniji. Osjećao je kako ga ova zemlja ispunjava svetom strepnjom i kako će ostati ovdje, vječno ostati. Htio je pozvati i druge da to učine. Ima mjesta za sve. Šume su pune divljači i plodova, zemlja samo čeka da je neko dotakne i da počne rađati.

U daljini se pojavio konjanik. Samo jedan. Konj mu je hramao. Drugi su možda već otišli. On kasni. Ništa za to. Kazat će njemu. Otići će s njim do onih s kojima je došao u ovu zemlju i koji samo traže mjesto gdje će moći živjeti. To je ta zemlja. Dalje je kraj. Dalje je more.

Konjanik je bio Avar. Jahao je sporo, nezadovoljan što je konj ozlijedio kopito. Zapazio je čovjeka koji mu izlazi na put, u šljemu, s maskom koja mu prekriva lice. Potegao je sjekiru i nagnao konja u trk.

Bezimeni je bio iznenađen. Konjanik je jurio na nj kao da ga želi ubiti. U čemu je greška? Da li Slaveni i Avari sad ratuju? Prošlo je tako malo vremena. Konjanik je bio sasvim blizu. Bezimeni je potegao koplje i pogodio ga u grudi. Konj se propeo i bolnim kopitom pogodio Bezimenog u lice. Udarac je bio toliko jak da je kopito sljubilo masku do svake pore u licu, a zatim je naglo otrglo, zakačeno za metal. Bezimeni je trenutak stajao, bez lica, mrtav prije nego što se srušio.

Konj s mrtvim jahačem nastavio je svoj put, teško hramajući, utiskujući duboko, pod teretom smrti, lice sa zlatne maske u vlažnu, podatnu zemlju.