Nikad to nisam tako jasno vidio kao kad smo u sklopu putovanja svratili Keopsu u posjet.
Stoga se uporno podsjećam da neke riječi ne razumijemo dok ne vidimo o čemu one zaista govore. A mnogo ih je. Agorafobija, klaustrofobija, naprimjer.
Nemjerljiv broj posjetilaca bio je na ulazu u Veliku piramidu. Najednom je sve zastalo. Neko je izlazio. Čovjek kojeg su vodili bio je sav u znoju, crven u licu i glasno je nešto govorio. Bijesan je bio na nas. Zašto smo tu došli? Šta očekujemo da ćemo vidjeti? Čovjek očito nije bio pri sebi. U kandžama straha. Krivi smo mu bili mi. Svjedoci svega što mu se dogodilo. A sve je bilo nekako nejasno. Kao da je piramida oživjela, osjetila njegov strah, te se i sama prestrašila i gotovo da ga je povratila iz svoje utrobe. Ispljunula. Niko nije ništa govorio osim onih koji su mu pomagali izići, vjerovatno dežurni medicinski službenici.
Tako je to bilo s Keopsom.
Vidio sam to kasnije mnogo puta, čak i u okvirima svoje šire porodice.
Ljudi se osjete u opasnosti na velikom prostoru nepoznatoga jednako kao zarobljeni u malom prostoru.
Stanovali smo visoko u zgradi. Djed koji je dolazio da vidi svoje unuke nikad nije ulazio u lift. To je za nj bila šejtanska posuda, a razlozi objašnjivi. Zato je išao stepenicama kao da se uspinje na planinu. I nikad o tom nije želio govoriti.
Jedanput nam je bliska i draga žena zatražila pomoć. Bila je izgubljena u kući sa svim pravilima i navikama koje su prerasle. Nije im se više nikako mogla suprotstaviti. Prihvatili smo je, naravno.
Nakon nešto vremena, mnogo manje nego što sam mislio, odlučila se vratiti. Taj povratak nikad neću zaboraviti. Išao sam s njom, a ona je osjećala nevjerovatan pritisak koji sam osjećao iako ga nisam mogao razumjeti. Otvoreni prostor ju je napadao. Disala je žudno, ali i ustrašeno.
Te trenutke ne mogu objasniti nikako drukčije nego pričom Camusa Preljubnica, koja je svjedočila onom čemu sam bio prisutan, svjedočila tako tankoćutno kao da je i on bio prisutan. I bio, naravno. Nekad. Negdje.
Nisam pretjerano o tom razmišljao dok se stvari u mom životu nisu počele sve češće i sve jasnije pokazivati u obličjima o kojima ni slutiti nisam mogao.
Postoji Alkazar usred Andaluzije. Nekadašnji čuveni Alkazar dugo je već samo spomenik. Čitava biblioteka mogla bi pričati o njemu i ostaviti dovoljno pitanja svakom radoznalcu. Taj spomenik je posjetiocima nudio izložbu u svojim podrumima. Želio sam je vidjeti i sišao dolje sa sinom. Na zidovima su bile fotografije koje su uokvirivale historijsku priču. U malim vitrinama predmeti s opisom i objašnjenjima. Tako su posjetioci koračali kroz vrijeme.
Vidio sam poprsje Seneke, s kojim sam kao čitač toliko puta razgovarao.
Uvijek mi je znao odgovoriti na ono što sam pomislio da bih mogao upitati.
Najednom sam osjetio tjeskobu. Gotovo da nisam mogao disati. Sin je negdje odlutao, a pomoć mi je bila neophodna. Panika me je ispunjavala i jedva sam disao. Nije to valjda klaustrofobija, pomislih. Znao sam da nije jer tako nešto nikad ranije nisam osjetio.
Zar i ti, Seneka, pomislih?
Ipak, bila je to panika.
Pojurio sam ka izlazu i tu negdje me je i sin dostigao.
Počeo sam ponovno disati tek pokraj golemog vodoskoka koji je ljekovito pričao svoju priču.
Nisam u tom trenutku znao da se to oglasila opaka bolest koja će me slijediti i iscrpljivati godinama.
Osjećaj izgubljenosti u svijetu nepoznatog koji je prijetnja, jer ga ne razumijemo, i skrovitost u malom prostoru, koji se pokazuje kao zamka i klopka, dva su vida iste psihoigre. Svi ih na svoj način doživljavamo, iako to rijetko ikome priznajemo.
Ništa nije daleko
kao Cordoba
u tebi
Ništa nije samlje
od tebe
ništa
Ništa nije ništa
Ništa nije tako daleko u Cordobi
kao san iz kojeg si se upravo probudio
Oni što trče za pričama ne vide sami sebe.
Oni što jure za vijestima kasne za satom od sunca.
I naranče...
opale naranče prikivaju
za zemlju oko stabla
njihov miris
i sjajna trulost
preobražava ih u pticu
Sve što sam vidio u Andaluziji nalik je na buđenje u snu.
