Bili smo na noćnom putovanju ka magično razgranatom ušću Nila. I poznatom gradu. Opjevanom. Opisanom. Nekadašnjoj duhovnoj prijestolnici svijeta.
Izgorjeli su tu nekad mnogi rukopisi i pretvorili se u nebeska slova. Svjetlucaju, ali zbunjeni čitači ih ne znaju pročitati. Tako je to oduvijek.
Zastali smo u velikoj oazi.
Ta je oaza ličila na minijaturni grad. Put je prolazio kroz nju, ali s obje strane bila je pustinja. U njoj je bila i džamija. A iznad nebo, toliko tamno da ništa tamnije nisam vidio. Zvijezde su izgledale poput nagovještaja za veliki zlatni crtež neba.
Na vrhu munare krug. Svijetleći. A u njemu komad crnog neba kao crni kamen. Oniks. Poznat mi je taj prsten. Moj prsten.
Dok sam se približavao da bolje osmotrim to zanimljivo zdanje i njegovu munaru, dogodilo se nešto neobično. Kao da se naglo pokrenuo, mjesec je poput golemog zlatnika ili žutog dragog kamena počeo ploviti prema onom krugu. I nije se zaustavio sve dok se nije smjestio u njemu kao stanovnik u prstenu. Fascinantno.
Bar je tako u mom vidu izgledalo.
– Često sam ovdje, ali kad je pun mjesec, uvijek.
Nisam znao ko mi govori.
– A gdje si inače? – ipak odgovorih.
I okrenuh se.
Iza mene je stajao čovjek beduinskog stasa i odjeće. Nije izgledalo da govori, a ipak sam ga čuo. I razumio. Pokazivao je rukom neodređeno ka pustinji.
– Jesi li ikad vidio ovako nešto?
– Ne. nisam. Zaista je ovo nešto posebno. Vidio sam samo nešto slično. Na moru, na brodu. Nebo je bilo gotovo jednako tamno, a mjesec je gledao na nas poput zlatnika.
– S kim to pričaš – zapita me žena koja je upravo izišla.
Pogledah i vidjeh da se beduin rastočio u pustinjski dim kao i deva na koju se popeo i odjahao.
To je kao i misao koja me dugo slijedi, a tek mi se ovdje ukazala jednostavno oblikovana: kroz godine i desetljeća ljubav se mijenja. Ne stari. Jer ljubav nikad ne stari. Napokon smo uronili u svjetla i sjene velikog grada koji je u zagrljaju zaliva držao svoj dio mora.
Sutradan izlazim u zoru i gledam u mjesto gdje je izgorjela većina čuvane mudrosti, znanja i lijepe riječi staroga svijeta.
Agatonove tragedije. Njegov Cvijet i dalje gori u toj vatri. Heronovi spisi i crteži. Hipatijini rukopisi. I ono što i ne znamo da je postojalo.
Različite su priče o tom događaju pričane i zapisivane, uglavnom lažne, jer istina je samo jedna.
Sve je to gledao veliki Svjetionik nesvjestan svoje buduće sudbine. Možda se još uvijek negdje tamo brčka neki potomak nepredvidivog Proteja.
Sve su to gledali golubovi podrezanih krila, da se ne udalje od svojih golubarnika i od svoje sudbine u činijama s raznim prilozima.
Tržnica je mjesto na kom se mogu vidjeti i pročitati mnoge stvari o duši grada. I djevojčica koja prodaje golubove svjesna je toga.
Potom sam dugo koračao. I gledao.
Novi hram knjige svojevrsno je čudo našeg doba.
Zaustavio sam potom stari fijaker (kao da je izišao iz muzeja) i zaputio se na mjesto gdje sam se okrijepio. To mjesto ima ključnu ulogu u jednom od najpoznatijih romana dvadesetog stoljeća.
Bio sam sam jer su saputnici otišli na mjesta gdje su snimani prizori historijskog spektakla o Kleopatri.
Ipak, i u tom trenutku, kao i onima kasnije, nisam mogao prestati misliti na nebeski prsten koji sam vidio u oazi i na onog beduina za kojeg nikad neću biti posve siguran da je bio samo beduin.
Naš boravak ovdje se bližio kraju.
Čekala su nas još mnoga viđenja.
Piramide.
Sfinge.
Tajne starih gradova.
Na povratku je bio dan. Nestvarna svjetlost u kojoj je živio uobičajeni život. Gledao sam, gotovo s tugom, to malo mjesto kao da sam s njim postao neraskidivo povezan.
Žamor trgovišta, prizori svakodnevnog života.
Neki beduin odjahao je u pustinju. Ko zna gdje i ko zna zašto.
Možda je to onaj s kojim sam razgovarao u noći punog mjeseca.
Minule su godine otad, ali vidim ga i danas kako plovi kroz dugu tamnu noć, dugu hiljadu noći.
I deva je crna kao noć.
A čak ni pustinjski pješčani vjetar koji ispunjava sve ne može sakriti u potpunosti jabuku od zlata na dršci njegove sablje, jabuku koja jedina svijetli na galabiji nalik na pustinju.
Uspomena koja me ne napušta.
