Mišljenja o ljudima često podsjećaju na krivu zapeglanost. Sve što saznaješ govori protiv viđenja koje su ti kazali poznanici ili si negdje slučajno čuo, ali zlosretna prvotna ocjena brani se i napada kao da je u njoj neki srditi demon. Glasina je zaista teško protumačiva pojava.

Tako je oduvijek bilo s onim ljudima koji su na svoj način odražavali duh i dušu grada, a u kojima su ih zaista samo rijetki mogli prepoznati.

Merhabačaršijonasvečetiristrane nije znao da ga tako zovu.

On je zaista drugačije gledao na svijet.

Ili šetebandijere. Sedam zastava. Neobična slika za hipokrita, prevrtljivca i licemjera.

Tako su nastajali i nazivi. Čuveni Molièreov Tartuffe u dubrovačkim frančezarijama zvao se Tarto. Možda je taj naziv u vezi s čuvenim gljivama, a možda je to samo lingvistička fatamorgana.

I koliko još neobičnih naziva. Iza svakog je neka priča. Petokolonaška. Sve u svemu: arsenal ubojitih riječi. Između pohvale i optužbe.

Ne znam ko je smislio naš naziv za ovaj karakter (neki bi kazali značaj), ali otkako sam ga prvi put čuo, vidim u njemu sliku koja mi govori nešto drukčije nego što sam naziv označava.

Kadgod ga se sjetim ili čujem taj nadimak – vidim čovjeka. Izlazi iz svoje kuće, tevećelija, šta bi drugo bio, okrene se na sve strane svijeta i poželi im iz svoje duše lijep dan. Kad biste mogli zaviriti u nju, vidjeli biste da mu je duša čista i lijepa. Što je i on želio svima.

Naravno, smatrali su ga sublentavim. To i sama riječ tevećelija znači. Živio je u mom komšiluku. Zato ga tako jasno vidim. Nije bio svjestan nadimka koji su mu kačili, a pogotovo ne i drugih, mnogo gorih, koje su mu nadijevali ljudi iz raznih dijelova čaršije – svi oni kojima je želio dobro.

Vidio ih je kakvi su mogli postati, što je želio u svojoj svjetlosnoj uobrazilji. Nasuprot tome, oni njega kao endemsku prljavštinu. I zlo. Nešto što je donosilo strah. Taj se nesporazum iz dana u dan povećavao.

 

Teofrast.

La Bruyère.

Wilhelm Reich.

Čak i Canetti.

Svi su oni imali svoje mišljenje o karakterima.

Neki od tih karaktera nisu napuštali pozornicu, ma gdje ona bila, bez obzira na to je li ih napisao Menandar, Aristofan, Plaut ili, kasnije, Molière, Shakespeare i Držić.

Commedia dell'arte svoju vječnost naslutila je u vječnosti karaktera. I zato je živa i u našem kratkom trenutku vječnosti. Pred moje oči opet izlazi njegov lik. Iz njega pokušavam protumačiti njegovo ime. Neobično mahalsko ime.

Derviš Leška Rus.

Uvijek je bio čist.

To mi je bilo čudno.

Neko se očito brinuo o njemu.

 

Slijedili su uvijek novi njegovi nadimci.

Ruski pop.

Leška.

Aluzije na leškarenje i poglede s opasnim ishodom.

Derviš je sam po sebi uvijek ionako sumnjiv.

Kao da je neko želio instalirati priču. I objašnjenje svega prije i poslije. Želio sam to sebi objasniti – međutim, bilo je premalo podataka, a i oni su izgledali sumnjivo.

Mnogo godina kasnije saznao sam, slučajno, kao što to obično bude, njegovo prezime. Bilo je isto kao i moje. Zapanjio sam se, jer nikad niko u porodici o njemu nije spomenuo ni riječ. Činilo se da su ga se svi odrekli.

To mi je jedanput u švedskom lučkom gradu kazao moj adeš i ahbab. Sjedili smo u njegovoj krčmi. Svraćalo je tu mnogo naših ljudi. Mnoge sam za kratkog boravka tu vidio. Jedan je svojim komentarima nevjerovatno nervirao vlasnika. Primjedbe su bile, naravno, o našem gradu. A zaključci o događajima koji su prouzrokovali toliki broj izbjeglih i unesrećenih na rubu znanstvene fantastike.

Poznavao sam ga nekad. Sad sam se pitao je li to još uvijek on. Izgledao je kao on, govorio isto kao nekad, ali to što je govorio nisam prepoznavao.

– Šta je s njim? – zapitah vlasnika.

– Jednog dana ću ga baciti  u Ukrajinu! – odgovorio mi je i izgledao pritom vrlo odlučno.

Kasnije, te večeri, zapitah ga zašto je rekao što je rekao.

– Zato što tako mislim.

– Kako je to moguće?

– Vidiš koliko je ovdje brodova? Mnogi poslije mora ulaze u velike rijeke i spuštaju se na nevjerovatna mjesta. Nekad su tako vikinzi trgovali. I to je sva priča. – podiže čašu, nazdravi mi i iskapi. Prije nego što ju je spustio na stol, pogleda me i s neobičnim osmijehom reče – jedna od ko zna koliko priča. Uglavnom nenapisanih. Kao što je i većina naših.

Ponekad pomislim da ga je tad zaista bacio u Ukrajinu, oči mi mu se napokon otvorile i vidio bi svijet koji je tako dugo i naporno skrivao od sebe.