Ne znam zašto, ne znam kad niti kako, bio sam još dječak, ali počeo sam se, na neobičan način, uključivati u život prostora gdje sam odrastao.
I tako, otkako sam se popeo na vrh ruševnog grada Zvečaja, počeo sam zavirivati u bivši život.
Zapisivao sam te trenutke u stihu i u proznim prizorima. Četiri grada iz mog djetinjstva omeđavala su taj svijet: Zvečaj, Bočac, Jajce i Kotor. Odlazio sam u svaki od njih i bilježio svoje dojmove. To je bio put koji nisam prekidao do dana današnjeg.
Kao da je nekako bio zabilježen u meni.
Kad sam kroz nevidljivi prozor provirio i osjetio dah nekadašnjeg života, bilo je to poput prosvjetljenja, nečeg što se nikad ne može zaboraviti.
I nikad nisam prestao o tom razmišljati i pisati. Od stiha Živac u magli, napisanog u Bočcu, do romana Sokolarov sonet.
U Banjalučkim pričama objavljivanim u listu Glas nekoliko ih je posvećeno tom vremenu i događajima u njemu (Gospodar Donjih krajeva i Hval, naprimjer...).
ruka djeda živi u tebi
i drma tobom
kao zvečaj
Kad sam, godinama kasnije, ponovo došao u Zvečaj, od njega su ostali samo temelji. Niko ga nije zaštitio. I ostatke zadnjeg živog zida vidio sam ugrađene u seosku kuću u blizini.
Stajao sam tu, trenutak-dva, a onda otišao svjestan da se više nikad tu neću vratiti.
U podne je kamen postao umorni stražar
pod šljemom je glava sjekla sive misli
na svim kulama Dosada i stražari objeduju
neki nepoznati čuvar ispustio je smrt
i skotrljao se preko sunca u sjenu zida
već tada je prestao razgovor sivih tijela
pospani bedemi naslanjaju se na Vrbas
smrt je već davno došla i postala život
Ta nevidljiva nit priče, ko zna zašto, nikad me nije napuštala.
Dogodilo se, godinama kasnije, da sam bio u Budimu. I nazirao mjesta gdje se sve to dogodilo.
Gledao u njih kako su zapisi i izvješća svjedočili.
Kakav vašar za oči povijesnog čitača.
Uostalom, sačuvanim ili interpretiranim dokumentima nije baš mudro sve povjerovati. Da jeste, tako govori činjenica kako su na istom mjestu (po izvješćima) bila tri bosanska kralja i svaki od njih je kao takav bio zapažen.
Ipak, po svemu sudeći, iz te izvještajne zbrke na viteškoj svečanosti, ipak se da zaključiti prisutnost Tvrtka II i Ostoje. Bivšeg i tadašnjeg kralja.
To govori i o karakteru te svečanosti.
Bilo je sijaset ključnih pitanja o kojima se tamo valjalo dogovoriti.
Nakon Kosova i Nikopolja otvoreni su bili različiti putevi.
A svi gosti u Budimu nosili su na sebi različite putokaze.
Osobito herceg Hrvoje. Nikad nije bio kralj iako su neki tako mislili.
Zapamćeni su i njegovi stasiti i hrabri momci po svojim pobjedama.
Tako je to bilo u Budimu, gdje su među najvažnijima bili vitezovi reda Zmaja (među njima Hrvoje i despot Stefan Lazarević).
Vrlo brzo nakon Hrvojeve smrti, otišao je i njegov sin Balša Hercegović. Ostale su unuke Katarina i Doroteja, koje su udajom nastavile svoje živote Borovinića i Frankopana.
Hrvojeva udovica Jelena postala je kraljica udajom za tadašnjeg kralja.
Ostale su priče o sukobima s Ivanom Morovićkim, Ivanom Gorjanskim i Pavlom Čaporom.
Svi su se mogli sresti u Budimu.
I pokušali su ga poniziti, jer je, kako je zapisano, bio tijela bikovskog i običaja priprostijeh.
Nije to zaboravio i osvetio se, osobito Pavlu Čaporu, kojeg je umotao u bikovsku kožu i sručio ga s vrha svoga zamka u Vrbas.
Ponašao si se u ljudskom obliku kao životinja, pokušaj sad nešto kazati kao čovjek – posljednje je Čapor mogao čuti.
Mnogo godina kasnije našao sam se u Bečkom Novom Mjestu.
U pitanju je bilo čitanje poput neke vrste odslika svega što se događalo i što se događa u Bosni. Spavao sam u samostanu koji je bio jedna od institucija što je to podržavala.
Ujutro sam, kao što uvijek volim (popiti sam negdje kahvu i započeti dan), izišao u šetnju i stigao na Tržnicu. Mjesto je bilo obilježeno natpisima i podacima koje putnici vole. Stjecajem okolnosti, te sam podatke otprije znao. I tako sam stajao na mjestu gdje su pogubljeni zbog urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Bio je to, po svjedočenjima, zaista dramatičan trenutak. Netom prije izvršenja kazne stigao je glasnik s vrha koji je nosio izmijenjenu presudu. I ona je javno pročitana. Dotadašnja presuda je glasila da im se odsiječe desna ruka i glava. Izmijenjena presuda poštedjela im je ruke i konačno je odlučeno da im se samo odsijeku glave.
Tako je i izvršeno.
I to je bio kraj zrinskofrankopanske urote.
S obzirom na sve prethodno ispisano, jasno je zašto taj trenutak smatram i krajem ovog teksta.
