Ne znam kako se dogodilo tad ili je u pitanju bio uobičajeni način za zabavu vojnika u slobodno vrijeme, ali u garnizonu u kojem sam služio vojni rok oglašen je šahovski turnir. Naravno, mnogo ih se prijavilo. Među njima i Izudin Banjalučkić.

Izabrana je jedna prostorija pokraj biblioteke, u kojoj se moglo čitati i popiti neki napitak. Čitao sam tu ponekad knjige, a njihov izbor bio je zaista nevjerovatan od Sun Cu Vua do Carla von Clausewitza. Tu je bio i golem izbor poznatih ruskih vojskovođa. Osim te stručne vojne literature, mogao se pronaći i izbor Euripidovih drama, nekoliko knjiga antičke poezije i u jednoj knjizi nevjerovatna trilogija Život pčela, Život termita i Život mrava Mauricea Maeterlincka. Ko ih je tu ostavio, nikad, naravno, nisam saznao. Ipak, bio sam zahvalan svakom od njih.

Izudin Banjalučkić prijavio se na turnir da mu zanimljivije prođe vrijeme, iako je šah igrao samo u ranoj mladosti s rođacima i ponekad s vršnjacima. Učio je tad trikove za brze pobjede, ali i neke stvari koje bi se mogle nazvati strategijom. Bilo kako bilo, to bijaše nekad, a sad je sve izgledalo posve ozbiljno.

Identična su jedino bila pravila i ponašanje. Nekako je prošao prvo kolo jer njegov protivnik, iako duboko zamišljen, nije pronašao u svojim mislima ništa opasno za protivnika.

Uskoro su se vidjeli ozbiljni kandidati za pobjedu: jedan mladić s naočalama iz Istre, vitki i veseli profesor iz Ljubljane i šabravi šutljivi čovjek iz Beograda koji je stalno govorio cinične dvosmislene stvari. O njemu se širila neka opasna sjena aure u kojoj je, čini se, uživao. Sjena se brinula za njegovu reputaciju.

Sva trojica superiorno su pobijedila u svojim mečevima. Svi su se ponašali ozbiljno i pokroviteljski, naročito neki oficiri koji su očigledno bili fascinirani šahom. Kako je vrijeme prolazilo, svi su se sve više zanimali za buduće protivnike. To je bila neka vrsta lutrije i biranja taktike za sljedeći.

I činilo se zaista da mečevi postaju ozbiljniji i kompleksniji. Možda je neko od njih poznavao teoriju više od ostalih? Ili je jednostavno imao više iskustva? Svi su preostali razmišljali o tom i nastojali vidjeti partije koje su još trajale nakon što bi oni završili.

 

Tako je činio i Izudin Banjalučkić i pitao se kako će igrati ako mu protivnik bude taj i taj. Iako je pisalo na ploči ko igra s kim i kako će se dalje nastavljati, nije bilo jednostavno predvidjeti pobjednike.

Nakon prvog kruga sve je postajalo jasnije. Neki od onih koji su pobijedili zaista su upečatljivo igrali.

Prije sljedećeg susreta Izudin sjede za veliki stol gdje su bili preostali. Onda su ih prozivali i govorili ko će se s kim sastati. Njega su odmah prozvali. Nije ni čuo ime protivnika.

– Predugačko ti je i ime i prezime, burazeru... – tako mu reče onaj šutljivi i ozbiljno se zagleda u nj.

– Znam to i sam. Zato me i zovu Zude Ban. Ili čak samo Zude.

– Da, to je kraće čak i mog imena.

– A ono je?

– Drakče. Drakče s Voždovca, ali tamo me svi znaju te se to zato i ne govori.

Sve ih je manje ostajalo. Mečevi su sad duže trajali i Izudin osjeti da je taj turnir mnogo više od razbibrige u koju se uključio ne razmišljajući previše. Sad mu se činilo da je tu mnogo više na cijeni nego što je mogao i zamisliti. Osobito je to uočio nakon što se momak iz Istre otvorio i započeo svoj nedvosmisleni napad.

Mnogo je razmišljao o svom potezu i o tom šta će Zdenko (momku je to bilo ime) učiniti. A bio je zaista lucidan i pažljiv u pripremi za napad. Ipak, čini se da išao prebrzo i Izudin se osiguravao za sljedeći niz poteza.

Sve je međutim još uvijek bilo neizvjesno. Zato je igrao usporeno čuvajući svoj kontranapad u pripremi koji je nekad negdje upotrijebio u svojim rijetkim partijama šaha s rođacima ili prijateljima iz komšiluka. A pamtio je dobro jer je niz poteza vodio u iznuđeni prostor u kojem je sve izgledalo preglednije i jasnije. Kad je to shvatio, Zdenko je prevrnuo ploču, bez srdžbe i pružio mu ruku.

Bio je to put do partije za konačnu pobjedu. Izudin je potom gledao Drakčetov kraj partije s vojnikom kojeg dotad nije ni vidio, ali koji je očigledno bio dobar igrač. Drakčetu, međutim, nije bio ravan. Iako je učinio sve što je bilo moguće, bio je prisiljen da prizna poraz. Čestitao je Drakčetu nekako ponosno. Tako su, na kraju priče, ostali samo njih dvojica.

– Čestitam, Drakče!

– I ja tebi, kako ono beše...

– Zude. Zude beše. A to tvoje Drakče je li od Dragan ili Drakula?!

– Zajebavaš...

– Ne zajebavam. Čuo sam opasne priče...

– Neki ljudi vole pričati, a neki i previše...

– Neka pričaju, naše je da igramo.

Drakče se iznenadio. Nije to očekivao. A Izudin je tako započeo svoj gambit. Sve je bilo u tom da Drakče namjesti klopku i sam u nju uskoči. Ne zna kako, ali Izudin je bio uvjeren u to. To se i dogodilo!

Tako je Izudin Banjalučkić osvojio svoj jedini turnir u životu i postao pobjednik garnizona zahvaljujući svom psihološkom gambitu. Osim njega, ne vjerujem da bi iko drugi znao šta je to gambit Izudina Banjalučkića. Ipak zvuči kao nešto o čemu bi valjalo razmisliti.