Zaista neobično zvuči.

Nešto između nostalgije i fatalizma. Osim za te male životne otoke priča koji su ostali sačuvani u našim sjećanjima.

Nikad ne znaš gdje će te uspomene odvesti.

I s kakvim ćeš se novim uspomenama sresti.

Takav je život. Iako ta uzrečica na svim jezicima zvuči pomalo francuski, ne možemo zaboraviti zbijene, male dijelove svoga života kao da postoje samostalno i nezavisno od bilo čega drugog. I svaka od njih zvoni u svom jeziku, jer se značenja proširuju, odnosno pokazuju nova svoja lica.

Nismo ni svjesni koliko naše mišljenje i postupci ovise o događajima i objašnjenjima nekih poslovica, uzrečica, tj. fraza govorenih kao nešto što uskoro ili bilo kad vidimo u svakodnevnom životu.

Tako i naslovi koje ste pročitali.

Jasna je priča iza njega.

Nekad je skupina pošla u lov na zeca.

Oni što su ostali usjekli su ražanj i pripremili sve za pečenje, međutim, oni što su pošli u lov nisu donijeli nijednog zeca. Predviđena je gozba propala. Od nje je ostalo samo upozorenje u riječima.

Riječima koje nas ko zna koliko dugo podsjećaju kako svaka stvar ima svoj početak, sredinu i kraj. Inače, ostaje samo glad. Glad koja se oglašava u riječima.

A ražanj je neumitno vezan uz praznike.

Praznik na koji mislim u mojoj je porodici, kao i u mnogim drugim, nešto vrlo posebno. Nije to prazni praznik.

Uza nj promiču slike bivših događaja.

Dio je to rituala koji, kad počne, traje nekoliko dana. Pečenje je samo uvodni dio priče. Sutradan se već otvara vječno pitanje: Je li slađe svježe pečenje ili ono nepojedeno, ohlađeno, ostavljeno za kasnije? Svaki jedač ima svoj odgovor. Moj je oduvijek bio Slađe je kad jedeš odmah, isti dan, potom je slađe ono drugo...

Istinski odgovor možda je u zavičajnim slapovima koji nikad nisu iščezli iz pamćenja.

 

Stado jaganjaca

preobraženih

otkida se od velikog vimena planine

s mlijeka

uranja i pase nevidljivo u neizmjernoj

zelenoj livadi

što teče

 

I uvijek se igraju u njemu.

 

Jednom smo brat i ja išli potražiti janjca za ražanj.

Na prostoru ispod stare tvrđave bilo ih zaista mnogo. I njihovih prodavača. Najednom ugledasmo, na povišenom mjestu iznad rijeke, nekoliko sputanih jarića. Igrali su se. Skakali uvis jer nigdje drugo nisu mogli. Toliko je životnosti bilo u toj igri. Kao da su i nas pozivali. Zagledali smo se, potom pogledali jedan drugog i ni pomisliti više nismo mogli da bi jednog od njih poveli do željnog ražnja. Vidio sam u očima brata koliko žali što će ih neko drugi povesti. Jer ražnjevi su ih čekali. Zato ih je prodavač i doveo tu.

Ražnjevi čekaju. Čekaju razlog svoga okretanja.

Svejedno im je koji će to razlog biti: janje, jare, srndać ili – zec. Svi poklonici ražnja imaju svoje razloge. Međusobno se ne slažu. Ražnjevi o tom nemaju neko mišljenje.

Samo se okreću.

I okreću se bez obzira na vrijeme.

Jedanput smo brat i ja okretali ražanj i pekli usred snijega. Nevjerovatno iskustvo. Od moćnog drvenog uglja sve se pušilo naokolo i stvarao se privid maglovitog čadora.

Jedne godine bila je velika kiša tako da smo tendom štitili vatru i ražanj. Onda smo ostali sami ispod velikog šatorskog krila, a kiša se neprestano pojačavala. Bili smo tu, s nešto pića i pečenja i pričali o mnogim stvarima o kojima ljudi obično nemaju vremena pričati. Rečenice su bile kraće od šutnje. Onda je najednom naišao jež. Bilo je to nevjerovatno. Kiša ga je očito istjerala iz njegove zemljane izbe. Stajao je nakostriješen na svojim nožicama, pogledao jednog, potom drugog i za trenutak se primirio. Ipak, bio je nespokojan. Neobičnost susreta bila je jasna i nama i njemu. Ništa mu nismo htjeli učiniti, ali ipak u to nije mogao biti siguran. Zato je u jednom trenutku pošao dalje. Išao je nesigurno kao neki ježevski did. Ipak, noge su mu bile brze. Pozdravili smo ga na svoj način, ali nismo pošli za njim.

I njegova sudbina je otišla s njim. Postoje, naravno, i druge priče. Tjeskobne. Neke čak i stravične. I pero se opire da ih zabilježi. Zato o njima neki drugi put.

Nikad ne znamo kad će se to dogoditi.

Kao što ne znamo ništa o događajima koji nas čekaju na nepoznatom putu.

Prate nas strah, strast i draž.

Tako je to.

I to je sve.