Ugodno jutro, a Gelender nekako rastrojen. Kao izvan sebe. Smoren. Čak sam mislio da me i ne vidi. Zato me iznenadilo njegovo pitanje kad sam sjeo.
– Koliko toga znaš o onom čuvenom čovjeku iz Pise?
– Galileo Galilei. Poprilično, moj Gelendere. Znam njegovu životnu priču. Znam šta je sve napravio. Ponešto sam pročitao. Vidio sam jednu dobru biografsku predstavu čiji je pisac Brecht. I jedan film. Otkud si se njega sjetio?
– Svaku ga noć sanjam.
– I ja ponekad sanjam čudne snove. Jednom sam sanjao konje... Jesu li tvoji snovi različiti?
– Ne, uvijek isto.
– Nisam ti ja stručnjak za snove, ali znam nekog ko ti može pomoći...
– Ne razumiješ. Nije stvar u tome. U pitanju je logika. To je ono što me muči.
– U redu. Ispričaj mi sve iz početka.
– Stoji on, kao na slici, na vrhu Krivog tornja. I mjeri.
– I?
– A ja se pitam, u tom snu, ko je tu važan, on ili Krivi toranj?
– To je ta logika?
– Da.
– Što se mene tiče, važni su oboje. Bez jednog ne bi bilo drugog.
Tu se on duboko zamisli.
– Tu je i taj titraj svijećnjaka u katedrali. Sve do teleskopskog pogleda na zvijezde. Sve je to nekako povezano.
– Naravno da jeste. To je put misli.
Dogode se tako neke stvari a niko ne zna zašto.
Nekoliko dana kasnije, na istom mjestu, ponovo ga vidjeh. Izgledao je zaista bolesno i izmoreno. Kao da se očima držao za ljude koje je gledao. Nisam znao šta bih mu rekao, ali ipak sjedoh.
Dugo mu je trebalo dok me je prepoznao.
– Ti si?
– Vjerujem da jesam. Isti san?
– Promijenio se. Sad je još gore...
– ?
– Dovedu me i sude mi.
– Šta te pitaju?
– Ne znam ni sam. Šta se oko čega vrti? Vjerujem li u to? I vjerujem li jednom ili drugom...
– Koja te policija ispituje? Čiju to istragu sanjaš?
– Kako čiju? Inkvizicija je to!
– O, Gelendere... I kako se završava to suđenje?
– Nikako. Nikad se ne završi.
– I to je nešto. Bar nećeš završiti kao Bruno. Čuva te mudri Galileo.
– Koji Bruno?
– Galileo, pametan si čovjek, znaš za lomaču i sve o čemu govorim. Mislim da je vrijeme za savjet našeg prijatelja kojeg obojica poznajemo...
– Nije li to priznanje poraza?
– Kakvog sad poraza?
– Ispada da su oni u pravu.
Najednom me pogleda vrlo lucidno i reče nekoliko zaključaka o historiji geocentričnog i heliocentričnog sistema.
– Bitka ptolemejaca i kopernikanaca, a čija je vlast, zna se. Možda mi se zato Zemlja nalik na ploču neprestano u snu okreće pred očima.
– To je poznati drvorez: čovjek dopuže do kraja ploče i onda propadne u mrak. Ni u antičko vrijeme, znaš i sam, nisu svi vjerovali Ptolemeju.
– Znam.
– Zar ćeš zbog guske i vina priznati ono u što ne vjeruješ? Makar to bilo i u noćnoj mori...
– Nisam vidio tu dramu, ali sam je pročitao. Sviđa mi se Brecht. Možda je tu ipak, u tom Galilejevom životu, previše za moj ukus, ironičan... Sarkastičan čak!
– Svijet u kojem živimo je ironičan. Kao i tad. Osuda je plamsala oko njegova kućnog pritvora kao lomača. Sjena joj se nije izgubila ni nakon smrti.
– Znam. Osuda je, zapravo, nakon stoljeća i stoljeća, tek nedavno ukinuta.
– Ko ju je ukinuo?
– Jedini koji je mogao. Znam da znaš.
– I znam. Spomenik mu je u Sarajevu. A on je iz zemlje Kopernika.
Možda ipak neko zna zašto se događaju takve stvari?!
Zgrabio sam ga za kragnu.
– Ustani sad. Idemo!
– Gdje?
Ipak je pokorno ustao.
– Vidjet ćeš.
– Nije valjda kod dinosaurusa psihijandera?
– Ne.
– Zar je tako morno reći?
– Nije.
– Gdje?!
– Na najbolje mjesto za prijatelje. Kod mene.
– Šta to kod tebe ima?
– Knjige, slike, video sa svim detaljima, dokumentaristika iz fizike i astronomije, prizori iz filmova i drama, a ima i nešto za prigristi. Nije baš guska, ali možda je i bolje. Priznaj, ne može se reći da ne obećava...
– Ti uvijek sve pokvariš.
