Neki pisci izbjegavaju istraživanje čak i onda kad je neophodno. Tako se stvaraju zabune koje se potom neprekidno umnožavaju.
Uvijek sam nastojao proniknuti sam u svijet činjenica (o njima je riječ) i tu su me uvijek čekala iznenađenja koja su pokazivala dotad poznatu priču drukčijom. I omogućavala nam da razmišljamo s više razumijevanja o onom što je istraživano. Tako sam se pripremao za pisanje Šeremeta i, kasnije, za Imotskog kadiju.
Nekoliko sam puta, međutim, bio sasvim blizu da objavim svjedočanstva o tim istraživanjima kao dovršenost, kao nešto što vrijedi objaviti i pokazati. Postoji čitav niz takvih knjiga. Dug je popis.
Najpoznatija, u novije vrijeme, vjerovatno je knjiga Hladnoruko, koju je napisao Truman Capote. Nismo prestajali o tom govoriti. U kratkom razdoblju dogodila su se tri zločina i svi su se razlikovali, odnosno imali su neku posebnost koja nam dotad nije bila poznata. Svi su se dogodili u Bosni, ali korijeni su se granali na više mjesta. Radni naslovi koje sam im dao bili su Sjekirom na svoju porodicu, Ko je ubio dječaka i zašto i Smrtonosna umišljena majka.
Ko se sjeća tog vremena ili ga poznaje zna vrlo dobro na što se misli. Riječ je usto o vremenu kad sam pokušavao napisati svoju prvu non-fiction knjigu. Bilo je to poput neobične groznice, groznice istraživanja nepoznatog. Razgovarali smo o tom u uskom krugu. Sve do jednog susreta s pjesnikom Danijelom. Njegovo mišljenje se razlikovalo.
– Uvjerio si me da si u to uvjeren. Međutim, ja mislim da je zločin tačka. Iza nje nema ništa.
Mnogo godina kasnije ispričao sam mu taj razgovor.
– I sad mislim isto – odgovorio je.
Bio sam tad student komparavistike i družio sam se sa širokim društvom u kojem su bili pisci, kritičari, filmadžije i televisci (kako je imao običaj kazati Zuko. Jednom sam u razgovoru o večernjem druženju u Domu zapitao Ko si? Šta si? Zbog plakata. Stavi, odgovorio je: Pisac, živopisac i televizac. Tako sam i stavio).
Knjiga o kojoj sam tad razmišljao bila je uvod u scenarij za omnibus film. O tri priče tog filma razgovarao sam uglavnom s režiserima Rajkom i Điđom. Treći je bio Goran.
Spremao sam se za put u Tuzlu na suđenje Umišljenoj majci.
Onda se nekako sve urušilo.
Posebno je bilo iskustvo s pričom o Aliji Sirotanoviću. Ponuda je došla od agilnog izdavača nakon razgovora s jednim od urednika. Očigledno su pokušavali oblikovati novu ediciju. Ne znam kako su je zapravo zamišljali, ali ja sam prijedlog prihvatio s oduševljenjem. Uz nekoliko uvjeta, naravno. Najvažniji je bio razgovor sa starim Alijom, kojem je bolest u to vrijeme donosila nevolje. Svi moji uvjeti su prihvaćeni. U sklopu istraživanja gledao sam u filmskom bunkeru Čengićev zabranjeni film Slike iz života udarnika. Zabranjen je bez zabrane, što inače karakterizira djelo Bahrudina Bate Čengića. U međuvremenu, Alijina bolest se pojačala. I to je bio kraj projekta.
Živio sam u gradu koji je odisao novim likovnim pogledima, a isto tako i novom likovnom pedagogijom. Logično, jer su u pitanju bili isti ljudi – slikari koji su predavali taj predmet u različitim školama. Za prvu izložbu odabrali su naziv: ČETVORICA. To su bili Dušan Simić, Bekir Misirlić. Alojz Ćurić i Enver Štaljo.
Poznavao sam ih i družio se s njima, osobito s Lojzom, koji mi je predavao u osnovnoj školi i usto bio komšija.
Pripremali smo u Domu kulture njihovu retrospektivnu izložbu (pokazalo se i završnu). Katalog je bio oveći. U njemu je bio razgovor s njima, biografski i ostali podaci, kritički i memoarski tekstovi, te ovaj moj sonet Četvorica, u kom sam nastojao sublimirati svoj pogled na to vrijeme i njih u njemu. Možda su im zato u dva katrena skrivena imena s metaforičnim učešćem u čitavoj priči
Četvorica kroče u prostor što pamte
Duša nema puta sred tamnih veduta
Čovjekov ozaren pogled s njim luta
U predjelu koji gasne poput lampe.
Sloj zore na trepavicama, to je san.
Sjen verbalne nijanse. Mlin pređom svira
Paučinom drevnom koja zvekir dira,
Zube Kirke – od njih svaki biva nišan.
Vrijeme je kist, portret godišnjeg doba,
Žar jesenje palete, staza umira
Što vodi početku čiji kraj je Soba.
Soba u pejzažu: četiri putnika
(Gozba proljeća vino prirode zbira)
Sjede oko stola koji sav je slika.
- 10. 1980.
Katalog je opremio i otisnuo moj kolega i prijatelj Branko Šestić (nema ga već dugo, nažalost), koji se u Domu brinuo za plakate, kataloge i letke s fleksibilnim strojem za sitotisak. Taj katalog zaista je osnova za iscrpnu monografiju, odnosno non-fiction knjigu o četiri slikara i pedagoga ili o svakom od njih pojedinačno. Osnova, ali istinska monografija nije napisana.
Nijedna od opisanih knjiga nije napisana. Naravno, to je još uvijek moguće. Dogodilo se kako se dogodilo. Činjenica je da, osim nekih izjava i dokumentarističkih priloga, Apokrifni frazarij ostaje najveće skladište nefikcijskih tekstova koje sam skupio u životu. Knjige koje se pojavljuju iz tog skladišta najavljuju i druge.
