Kad je sin rukavičara iz Stratforda stigao u London, bio je to početak mnogih priča. Jedan dio njih ostao je nerazjašnjen.

Nepoznat je to put iako su o njemu ispisane hiljade i hiljade stranica.

Pretvorio se putnik na njem u mnoge druge – one koji su po mišljenju uobičajeno temeljito tupave sredine mogli biti ono što je postao.

Koga je sreo na putu?

S kim se sukobio?

Opsjela su me ta pitanja nakon mnogo godina kad mi je na porodičnom skupu u Sarajevu starija kćerka donijela na poklon jednu minijaturnu knjigu i olovku.

Kupila ih je u obnovljenom Globe teatru u Londonu (nakon što je onaj stari još za Shakespeareova života izgorio).

A sve je suštinsko bilo vezano uza nj.

 

Mnogo sam takvih knjiga vidio.

Bile su posebne kao i ono što su značile. Takva je bila i Objava koju smo nosili u izgnanstvo i koje se uplašio vojni grmalj mračnog izgleda što nas je pregledavao na tadašnjoj osvojenoj granici.

A ono što je tražio bilo je ispod Objave.

 

Knjiga na mom dlanu u tvrdom je povezu, narančaste boje i lijepo tu stoji. Na njoj su crna slova i poznati crtež pisca koji je godinama i stoljećima njegov osebujni potpis.

Sve je drugo zagonetka.

Od tog ko je bio on do onog što je doista napisao.

Knjiga je zapravo podsjetnik na sve drame koje mu se pripisuju i za koje se zna da ih je napisao ili doradio.

 

I sad ga jasno vidim kako jaše.

Lijep dan za putovanje iako nije lijep dan za nj.

Ipak, činilo se da ništa drugo nije moguće.

Žena i djeca uz koje je vezan kao i uz svoje fiktivne intrige ostali su kod kuće i nisu znali jesu li napušteni ili je to samo trenutačni hir.

A toliko se tog slučilo (o čemu čovjek ne govori) da bi se dogodilo što će se tek dogoditi.

Koga li će sresti na putu?

 

Neko je tu već stajao.

Stajao i gledao.

– Poštovani, bit će za vas dobar dan.

Nijedan prosjak mu se dosad nije tako obratio.

– Kako se zoveš? – iznenadio je sam sebe pitanjem.

– Terzit.

Zar je to moguće?, zapitao se William. Neku noć sam razmišljao o njemu i o svim usputnim Homerovim junacima. Velike priče uvijek kriju istinske ljudske priče... To je nešto što vrijedi zapisati.

– Zar si ti Grk? Iz stare Grčke?

– Samo sam onaj koji jesam, ako ćete mi udijeliti, bit ću ko želite...

William ga pogleda i spusti mu novčić na dlan.

Bio je žedan, a krčme tako daleko.

Kao i London.

 

A onda se sve počelo nekako ubrzano događati, što kasniji istraživači nikad nisu razumjeli jer misle kao nenadahnuti prikupljači događaja i u potrazi su za ključnim trenutkom kad se nešto preokrenulo.

Taj preokret za kojim žude zapravo je spoznaja koja blistavo izrasta iz niza malih spoznaja i pokazuje sve o čemu se govori na nevjerovatno jasan način.

Vidimo kao da smo tamo i događaje ma koliko daleko od njih bili.

 

Tu nastaje uvod u priču koja će nam uskoro u svojim dijelovima postajati poznata.

 

Teatar Globe.

Svaka izvedba ličila je na svečanost.

Što je bila uspješnija, više je tronskih kritičara razmišljalo o njoj, jer puk koji ne zna gdje je neki grad na dalekom moru i u dalekom vremenu prepoznaje događaje koji liče na njihov svakodnevni život, koji živi i taj pisac što piše i nije mnogo drukčiji od njih.

Tako su nastale sve tadašnje i buduće zabune.

Njegova istinska priča odvijala se u prostoru koji su ograničavala mjesta u teatru i označavala duhovni dubinski prostor.

Pokušavao sam ih zamisliti dok sam bio tamo iako je predstava koju sam gledao pripadala posve drugom svijetu u kojem je sve na drugi način moguće.

Ipak, to što sam gledao bio je Macbeth iako s drugačijim vješticama i ritmom.

Ništa drugo nije ni bilo potrebno.

Sabrao sam te noći sva svoja viđenja Shakespearea. Teatarska, filmska i televizijska.

Uzalud ih je nabrajati i opisivati.

Također su tu i književne inspiracije i asocijacije koje su dio novog svjetskog rječnika.

Vidio sam se na mnogim mjestima.

I nisam mogao odlučiti kako se iz svega toga vratiti.

Možda to i nije moguće.

 

Osim kao kongenijalni čitač.