Zakoračio je u taj prostor, a onda se najednom spotaknuo. Očistio je rukama prašinu i razbijene kamenove koji su ispunjavali nekadašnji prostor molitve. Tad je vidio ploču za koju je zapeo. Na njoj je nešto pisalo. Očito je stajala iznad ulaza. Bio je tu datum izgradnje i ime graditelja. Toliko je znao pročitati nakon svih ovih godina. Kodža Mimar Sinan. Sinan. Veliki graditelj.

Tu je džamiju, čijeg se izgleda sad Ludwig bezuspješno pokušavao sjetiti, sagradio upravo on.

Klečao je i podigao pogled ka nebu.

Ko zna zašto, pomislio je kako će možda nešto vidjeti. Vidio je samo tmurne oblake. Lice koje je iščekivao skrivalo se iza njih.

Šta bi na to kazao njegov bliski rođak Eugen Savojski?

Ništa.

Zamislio bi se i onda mu ispričao jedan od svojih doživljaja koji je na nj ostavio sličan dojam.

Tako je valjda sve u životu.

Sve su sad vrata. S jedne strane stoji Mustafa Hadži Kalfa, s druge Evlija Čelebija.

Jedan je pisao o Gornjem gradu, a drugi o Banjalukama (pošto je riječ o dualu, u pitanju su Gornji i Donji šeher). Divio se još, koliko se sjećam njegova putopisa, baklavama i trešnjama (goleme su bile te trešnje, ko bostan haman-ha)

Blijesak u sjećanju.

Bio sam u Istanbulu s raznoraznim umjetnicima koji su predstavljali našu zemlju koncertima, predstavama, izložbama, te književnim druženjima ili naprosto čitanjima.

U jednoj šetnji ugledah veliki natpis Kalfa.

– Bio si ovdje prije nas – reče mi jedan od onih s kojima sam šetao. Očito je mislio na moj istoimeni roman.

– Izgleda da jesam...ć

– Jesu li to stavili u tvoju čast?

– Ne bih rekao. Ima mnogo kalfa na ovom svijetu. Čak i Hadži Kalfa. Možda njegovi potomci drže tu radnju ma šta ona bila. Otići ću da pogledam

Drugi nisu htjeli.

Tako smo nas dvojica prešli taj široki prostor i našli se pred buregdžinicom. Iznenadio sam što nije knjižara, ali ipak sam želio ući unutra.

– I šta sad?

– Ništa. Baš sam želio probati turski burek...

– Kad si već navalio...

Progutali smo taj Kalfin burek. I jedan komad zeljanice, koja mi je od djetinjstva bila draga.

– Šta misliš?

– Skoro kao naš, ali ipak je drukčiji

– Tako je to u životu... nije isto ni u kućama koje su jedna pored druge, a pogotovo u ovako udaljenim gradovima...

Na nekim mjestima prepoznajemo stvari za koje nismo ni slutili da ih poznajemo.

Takva čitanja mjesta oživljavaju poput priča.

Ludwig je ustao i umorno se zaputio do svog konja. Put povratka bio je obilježen zgarištima i ruševinama. Osjećao se sve ponosnije i bodrije. Znao je šta će to značiti Dvoru.

Bečki ratovi ulazili su u svoju konačnu završnicu.

S napadima i odmazdama.

Vraćali su se kao sjene koje su mirisale na palež i ruševine. Na dim. I ličili su na dim.

Tako je bilo sve dok se nisu ukrcali na golemi splav i prebacili na drugu stranu Save.

Miris dima i dalje se osjećao u njihovoj odjeći i kosi.

Kad su se svi prebacili, zajedno s malim topovima, lica su im se ozarila. I činilo im se da su okupani.

To je bio kraj jedne ratne epizode.

Nekoliko godina kasnije Eugen Savojski je nadmašio svog rođaka po paljevinama i rušenju. Za oko mjesec dana, koliko je trajao taj upad u Bosnu, stigao je do Sarajeva, spalio ga, porušio mu bogomolje i onda se vratio istim putem, pokraj Visokog, Žepča i Maglaja. Sva ta mjesta dugo će nositi pečat njegove posjete.

Savu su prešli kod Broda i uskoro se našli na Eugenovom imanju, s dvorcem i okolnim selima, na rubu Kopačkog rita, koji ih je čekao pun divljači.

Ubrzo su, nakon kratkog odmora, lovili jelene i zečeve, lovili su ih kao sjene i pekli da se počaste i uživaju, s vinom, u svom trijumfu.

Spaljena mjesta i ruševine spominjali su samo kao ratne dogodovštine.

Tako je to bilo.

A miris paljevine i prašnjavih ruševina osjeća se i danas u tankoćutnim nosnicama, kao i priča o smrti sultana Sulejmana koju je njegov veliki vezir skrio.

Tako su se ratovi nastavili.