Bio je to zaista neobičan dan. Predstava u obnovljenom Globe teatru, nanovo izgrađenom, onom koji podsjeća na mnogo stvari, ali uvijek i neodoljivo na Shakespearea. Šetali smo pokraj Temze prije nego što smo ušli.
Sve je to bilo impresivno.
Znao sam sve o Globe teatru i o njegovim prethodnim životima.
Znao sam njegovu scensku simboliku koja je omogućavala gledaocima da vide duhove na kuli, jahače na pozornici i prihvate obraćanje Višnjem.
Poznavao sam sva Shakespeareova djela i imao zanimljivo iskustvo jedne predstave u Budimpešti, kad sam, ne poznavajući jezik, savršeno pratio ideju predstave i vidio jasno ono što je redatelj smatrao svojom inovacijom. Jer isuviše dobro sam poznavao dramu. To je zapravo i bilo vrijeme redateljskih teatara. Ili scenskih ogleda. Bilo je sržnije kako su pokazivali nego što su pokazivali i prikazivali. Ipak, nije im to bilo dovoljno. Htjeli su pokazati svoj stav.
Nema u drami o tužnom danskom kraljeviću Fortinbrasa naprimjer.
Prije tih ideja postajale su spisateljske ideje. Tom Stoppard napisao je Rosencrantz i Guidenstern su mrtvi. Gledao sam nekoliko predstava s tim predtekstom, a snimljen je i film.
Nikolaj Ljeskov napisao je roman po kome je kasnije Andrzej Wajda snimio film Sibirska lady Macbeth. Film je snimljen u Jugoslaviji i u njemu su igrali poznati domaći glumci.
Orson Welles držao se izvornog Shakespearea. I moćne drame u prostoru zamka koji je i sam bio toliko prisutan da je tom prisutnošću igrao.
Potom je Macbetha snimio Akira Kurosawa i adaptirao ga u japanske prostore pod nazivom Krvavi prijesto. Neka njegova rješenja zaista ostaju nezaboravna. Kao i vještice koje neprekidno tkaju poput suđaja.
Roman Polanski pokazao je svoj lucidan pogled na ovu neobičnu priču. Vidljivo je iz tog pogleda mnogo o tankoćutnosti patnje između straha i volje za moć.
I Ionesco je napisao svog Macbetha. Vidio sam predstavu u zagrebačkom Teatru itd. (možda je to bila svjetska praizvedba?!). Shakespeareova priča kroz Ionescov humor apsurda uz nevjerovatne asocijacije u inscenaciji Tomislava Durbešića. I sjajna glumačka interpretacija.
Bilo je još inventivnih tekstova s istom inspiracijom. Sjećam se posebno jedne televizijske drame s Viktorom Starčićem. Potpisnici su poljski pisac i redatelj. Izuzetno. Darovitost pisaca-čitača određuje novo uzbudljivo viđenje tog ljudima tako prisnog teksta (a bilo ih je još) ili ih samo raskupusava u prostor suhih marginalija.
Značajno je ovdje spomenuti i prevodioce. Nemoguće je remek-djelo pretočiti u drugi jezik rutinski. Ukoliko ne postoji neka vrsta kongenijalnosti koja otvara više značenjskih nivoa, vrata u djelo ostat će zatvorena.
Te londonske večeri u Globeu se prikazivala predstava UMABATHA. Nisam znao mnogo o njoj. Znao sam da je u pitanju teatarska družina iz Durbana. Kad je predstava počela, sve su se više osvjetljavali razlozi zašto je ovdje. Bio je to Macbeth, Macbeth koji je pod imenom Shaka Zulu odigrao svoju krvavu predstavu u Africi.
Shakespeare je živio i tamo gdje nikad nisu čuli za njega.
I danas mi u sjećanju odjekuje ritam te predstave, s moćnim udarcima kopalja o pozornicu, te višeznačna scenografska rješenja s grupiranjem i pomjeranjem štitova.
Posebno su bile zanimljive vještice. Mlade s hipertrofiranim stražnjicama, što je u nekim dijelovima svijeta simbol ljepote, jer je simbol plodnosti.
Nezaboravna predstava.
Pročitao sam jednom tekst Jana Kotta Zagonetka Shakespeare. Bio je to zapravo izvještaj s naučnog skupa. Taj tekst priča je koja se doima kao ogled. U pitanju je istoimeni ogled koji je na skupu pročitao Jorge Luis Borges.
Prišao je stari pisac govornici gdje je bio mikrofon, gotovo slijep, i počeo govoriti. Međutim, mikrofon nije bio ispred njega nego nekako sa strane. Gotovo ništa od onog što je govorio nije se moglo razumjeti. Zapravo su svi mogli prepoznati samo jednu riječ, očekivanu: Shakespeare. Jan Kott je zaključio da to i jeste istinski odgovor naslovu Zagonetka Shakespeare: Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare...
Jedna od kula utvrđenog grada Dubrovnika, grada-teatra, ponudila je tog davnog ljeta zanimljivo viđenje Macbetha. Vještice su bili mladi glumci koje sam sve odreda poznavao (Ćurdo, Kišević, Budišćak), vršnjaci i prijatelji. Prijevod je bio Josipa Torbarine, a redateljska ruka Vladimira Habuneka.
Macbeth!
Macbeth!
Macbeth!
Njegovo ime i sve što ono podrazumijeva odjekuju stoljećima.
Vidimo ga i danas.
Pitanje je samo koliko smo ga u stanju prepoznati.
Vještice koje znaju sve što će se dogoditi o tom šute. I kad nešto kažu, to se više doima kao zagonetka nego kao jasan vizionarski govor.
Kad bi zaista progovorile, jedva da bi im neko povjerovao, te, opasnije od tog, bile bi otkrivene i ugrožene.
A Macbeth? Prokazan, poražen i ismijan skriva se na nekom mjestu koje naziva zamkom. Čeka poziv nekih zračnih vještica koje će mu otkriti staze sudbine.
