Uspomene su poput događaja u snovima. Iskoče kad im se najmanje nadaš. I najednom vidiš sebe kao vojnika. U vojsci i zemlji kojih se više i ne sjećaš. Ali svega ostalog se sjećaš. I sebe u svemu tome.

Njenih pisama tebi. I svojih pisama njoj.

Vojnici su mladi ljudi. Izabrani da ubijaju. I ginu. Tako je to oduvijek. Ko ih je izabrao i zašto – pitanja su na koja je odgovor jednostavan, ali ipak na njih nikad neće biti odgovoreno.

Ipak, za sve je potrebna vježba.

Obično malo mjesto. U središtu je spomenik vojniku. Brončani pješadinac s puškom i prepoznatljivom kapom. Iza njega crkva. Naokolo su prodavnice, krčme i jedini hotel. Mjesto svih zbivanja. Zbog te crkve, vjerovatno, na političkoj nastavi održano je predavanje na temu kako vojnik ulazi u crkvu. Mnogi su odgovarali. Neki žestoko. Naprimjer “Ne smije se ulaziti u crkvu, kao ni u bilo koju bogomolju.” A odgovor negativan. Konačni odgovor socijalističke pomirljivosti: sve vojnik smije, ali ne smije skinuti kapu.

Inače, mjesto je u tom dijelu svijeta poznato po boks-klubu i muzičkim instrumentima koji se mogu čuti na sve strane. Kao i po romskom groblju. Vojnik je slučajno jednom vidio ritual pokopa. Nikad to nije zaboravio.

Stara krčma pokraj stare kasarne. Vojnik gleda u zid i pokušava nešto razaznati iz svog života. Naočit oficir ulazi na vrata i sjeda bez pitanja za njegov stol.

Dok je vadio tabakeru (osrebrenu? srebrenu?), iz džepa mu ispade neki instrument. Uočljiv je bio točkić na njemu.

– Šta je to?

– Kurvimetar.

– Mjerač za kurve?

– Ne, nego za krivine, budaletino. Je li u tvom selu bila neka škola?

– Bila je, kapetane. Gimnazija. Vrhunska.

– Onda bi trebao znati.

– Sad znam.

– Odakle si ti ono?

– Iz Bosne.

– A, da. Izviđač si a nikad to nisi vidio?

– Možda sam vidio, ali dosad mi nije trebalo...

– Čudno, ali sutra će ti stvarno trebati.

– Sutra?

– Rano izjutra. Idemo na granicu.

– Je li rat?

– Ne. Vježba. Ali i vježba je neka vrsta rata. Zato se nemoj napiti.

– Nemam toliko para.

– I bolje je.

Kad je bio na vratima, htio je za njim viknuti “koja granica”, ali kapetan je već izišao. Vojnik je i tako znao koja je granica u pitanju. Kao što je i slušao sve što su mu govorili jer je želio što prije kući.

Sutra je zaista bilo kako je kapetan rekao.

Probudili su ih rano, na uzbunu, potrpali u kamione i zaputili se pod punom opremom na granicu. Iako su znali da je vježba, svi su bili uzbuđeni.

Jedan je mladi vojni vozač izgubio kontrolu nad kamionom i jedva je iskočio dok se kamion s opremom stropoštavao u provaliju. S kamionom je otišla i haubica koja je bila zakačena za nj. Odjekivalo je. Odjekivalo. Odjekivalo. Najgori mogući početak vježbe. Kamion i haubica pripadali su bateriji čiji je komandir bio Kardoš, a vojnik u njoj izviđač.

Kapetan Stanislav Kardoš bio je neviđeno bijesan. Kako i ne bi. On je bio zadužen za tu opremu.

Na dnu provalije tekao je neki divlji potok. Prirodna granica. Mogao se u njemu vidjeti razbijeni kamion. I haubica.

Čitav dan držali su na nišanu one s druge strane. Sigurno i oni njih. Bila je to kao neka vježba živaca. Srećom, niko nije pritisnuo obarač.

Tako je bilo i sutradan.

I još jedan sutradan.

Šta je na kraju bilo? Ništa. Gledali su se preko nišana nekoliko dana. I to je bilo to. To je bila vježba. Vojniku to baš nije bilo jasno, ali nije njegovo ni bilo da shvati. Naređenja su poput magijskih preporuka i napitaka.

Nakon vježbe, mnogi su se previše opustili. Neki napili, neki samo pjevali. Tad se vidjela i ženska strana malog grada koja je u svemu tome imala mnogo šta kazati.

Najednom je u staru krčmu ušao kapetan Kardoš, naizgled supijan s jednom upadljivom ženom koja mu je očito činila društvo u veselosti.

Za jednim stolom bio je isti usamljeni vojnik.

Kad ga je vidio, kapetan udari pratilju po stražnjici i izgura je kroz vrata. Potom sjede.

Šutjeli su neko vrijeme.

– Šta je bilo s onim malim?

– Poslali su ga daleko odavde.

– A Vi? Kapetane? Šta će biti s Vama?

– Postoje različite kazne...

– Iako je sve precizno.

– Naravno, ništa ne može proći nekažnjeno.

– Nakraju je kurvimetar ipak postao mjerač za kurve. Lijepo ste izabrali. Nisam je dosad vidio.

On se samo sjetno nasmiješio. Najglupljim mogućim osmijehom.

– A ti?

– Šta ja?

– Gdje su tebe rasporedili?

– Gore. Na mrtvu stražu.

– Znao sam.

– Zar sam ja nešto kriv? Vježba u međunarodnim odnosima je bila čabar?!

– Nije to važno... Svi smo kažnjeni. Kraj priče.