Kako iz trenutaka prepoznati i uobličiti čitavu priču? Kako iz kratkih susreta s pripovjedačem naslutiti i oblikovati ono što se čini njegova osnovna pripovijest – njegova pripovijest, pripovijest kojom kazuje sebe, pripovijest o sebi?

To se vidi po nekim fragmentima njegova putopisa, a osobito u pjesničkom rukopisu, gdje, ponekad, iz jednog ili dva stiha odbljeskuju nagovještaji dubokih priča ili monumentalnih nerealiziranih konstrukcija.

Kao što je moguće vidjeti neko lice ili zdanje u krhotini stakla. I prepoznati, ne izobličeno, nego viđeno na način za koji nismo ni slutili da postoji. Temeljit pripovjedač, a često jednako uvjerljiv i subliman u fragmentu. Što sam ga više upoznavao, sve sam više toga postajao svjestan. Takav mi se danas, posve jasno, smiješi Ćamil Sijarić u sjećanju.

Još i prije nego što sam ga upoznao, čuo sam nekoliko anegdota o njemu.Bile su zgodne. Kao anegdote.

Kad sam ga upoznao, kasnije, i kad sam, s njim, doživio nekoliko, možda, budućih anegdota, a priča za pamćenje svakako, shvatio sam da su one anegdote koje sam znao prije nego što sam ga upoznao ispričane bez konteksta.

Ćamil Sijarić je doista bio rijedak pisac. Pisac koji je živio svoje pismo. I jedan od likova bio u pričama koje je pripovijedao.

Svejednako mi neki od prizora iz tih priča bljeskaju u glavi. Kad god se sjetim Ćamila. Bilo da sam bio s njim (kao onomad u Jasenovcu, kad je ispruženim kažiprstom pokazivao mjesto gdje je, ulazeći u opustjeli i razrušeni logor vidio veliku lokvu krvi i na njoj siperčić...) ili sam slušao priču. Zašto mi baš ti prizori padaju na pamet, ne znam. Možda zato što se oblikuju u neku čudnu, još nedovršenu priču.

Jedna od najimpresivnijih koju mi je Ćamil ispričao: mrkla noć, pljusak, neko lupa na vrata. Početak kao u gotskom romanu. On se budi, ustaje i otvara. Pred vratima stoji smočen čovjek s vrećom. “Jesi li ti Ćamil Sijarić?”, pita. Ćamil potvrđuje u nedoumici. “Onaj Ćamil što traži stare i starinske stvari?” Kad shvati da nije pogriješio, čovjek žurno ulazi kao da je pozvan i istrese svoju vreću na ćilim. Na ćilim pokuljaju kosti, fragmenti grnčarije i ko zna šta još. “Nosi to!”, kaže mu Ćamil užasnut. Čovjek odlazi sa svojom vrećom u noć, razočaran i bijesan, kao da je donio rimski prsten čija je ljepota i vrijednost ostala neshvaćena.

Nekad davno, u Domu kulture, u Banjoj Luci, pozvao sam Ćamila Sijarića na razgovor s čitaocima. I slušaocima. Ljudima koji su ga naprosto željeli čuti. Jer, Ćamil jeste bio dvostruki pripovjedač. Govorio je kao da je pisao, a pisao, naravno, kao da pripovijeda – svome čitaču, svome slušaču.

Povod je bio Francuski pamuk. A razgovor je uključivao i sve njegove prethodne knjige. Kao i one koje će tek biti napisane i objavljene. Prišao nam je, poslije večeri, u mnoštvu ljudi i jedan obradovan čovjek. Želio je nešto reći Ćamilu. Više je želio reći negoli čuti. Činilo se da je ozaren pripovijedanjem koje je čuo te večeri.

– Sjećam se ja, Ćamile, kad si ti živio ovdje. Sjećam se, gledao sam tvoju predstavu o novom vremenu koja je bila postavljena...

I ispričao je, dok su mu riječi preskakale jedna drugu, nekoliko prizora iz te davne, zaboravljene predstave. Ćamil ga je gledao nekako iskosa, kao da ga se ne može sjetiti. Ali pokušava ga dozvati u pamćenje. I smiješio se. Smiješio se sve do trenutka dok nije shvatio šta mu čovjek govori. Tad se namrgodio.

– Nisi gledao.

– Vidio sam svojim očima, Ćamile!

– Nisi vidio.

Ili nije bio njegov tekst u pitanju ili se odriče te predstave, pomislio sam.

Čovjek se povukao, pokunjen, razočaran. Pitao sam ga o tome, nešto kasnije, te večeri, ali on je samo odmahnuo rukom. Tako da je jasan odgovor na to pitanje ostao u neispričanoj priči. Prošle su godine, priče i listine na kojima je zapisano naše koračanje. A koračali smo na mnogim mjestima. Jednom, na Kastelu, stajali smo ispred iskopanih ostataka zidina. Neko je skupio na tom mjestu nekolicinu glinenih lula.

– To je ostalo od pušača – rekoh. – Sigurno su turske...

– Austrougarske – reče Ćamil – Turci nisu pušili.

– A šta je s onim puši ko Turčin?

– Leži. Ne radi.

Doveo sam ga pred kuiju Behram-efendije. Pokraj njegove džamije u Novoseliji. Mislio sam da će mu to biti lijepo iznenađenje. Međutim, Ćamil je znao. Iznenadio sam se. Nisam se dosjetio u tom trenutku da je živio u Banjoj Luci i da mu takva stvar nije mogla promaknuti.

Spustili smo se pod zemlju, u Behramovu kuiju. Jedina njena veza sa svijetom bio je visoki prozor kroz koji su zavirivali dolje nišani iz harema.

– Kuija... – rekoh – pitam se šta ta riječ doista znači?

– Isposnica – reče on kao da se to samo po sebi razumije.

I tako smo se zamislili, za trenutak, svako za sebe, u Behramovoj isposnici, sjećajući se njegovih stihova možda u tom trenutku. Nikad zapravo nisam došao na to mjesto a da ih nisam u sebi ponavljao. Kad je pripovijedao, tonuo je u svoju priču, kao u neko mjesto, kao u minijaturni grad, u čijim se ulicama i trgovima gubio, probijao između prolaznika i zapažao ono što mu se činilo vrijedno zapamćenja. Od pripovijedanja do pripovijedanja, postajao je i sam lik u tim pričama i njegov pokret ruke, njegov izraz lica mijenjao se u odnosu na samu priču.

Jedanput je Ćamil pričao o nekom davnom događaju. Možda iz pustinje, možda iz nekih od basnoslovnih gradova Istoka. Bilo je to u hotelu ¨“Bosna“, na balkonu. Dimila se u ispruženoj njegovoj ruci cigareta Zodijak. Glas mu je utihnuo i činilo se da je usnuo. Ali nije prestao govoriti.

Nije prestao govoriti...

Razmišljao sam ponovo u tom trenutku o Behramovom pjesničkom zapisu, tako sudbinski sažetom (Andrić ga je prepisao kao upozorenje na početak svoje bilježnice) koji govori o pisanju, knjigama i njihovom nestanku.