Svako od nas misli da je dobar čovjek u lošem svijetu. Zato se tako teško snalazimo.

Kako bismo se samo snalazili da je obratno?!

I kako bismo uživali da mi malo budemo pokvareni?! Jer, za razliku od njih, mi smo dobri.

Uvijek je to tako. Čak i u Išaretu. Ne znam šta bi na to kazao Saroyan, šutio bi vjerovatno, jer nije bio dan za rasprave. Zato što mi je sugovornik izgledao ljutito. Baš ljutit. Premda njegovo lice nije pokazivalo srdžbu. Više je ličilo na osmijeh. Kao u igri sjena.

– Mimikrija.

– Ne, nego mimikriandrija.

– Šta ti je to? Nova riječ?

– Da. Neologizam.

– Nešto valjda i znači?

– Znači. Slično, ali drukčije. Lingvistička igra. Stvar je u tom da se ne prikažeš kao opasan, nego kao vrijedan. Mimikriandrijska strategija. I taktika.

– Naravno, to je ustvari lopovska strategija.

– Zar i nisu sve lopovske? Znaju to oni dobro...

– Koji oni?

– Zašto pitaš ono što znaš?!

– Kao Karađoz?

– Valjda. Kao što neke glumce voliš, a neki su ti neprijatni i tome nema pomoći.

Vidio sam ga u Etnografskom muzeju grada, u kojem sam učio teatrologiju. Među izložbenim predmetima. Kako primjeren prostor. Stvoren za Karađoza i njegov teatar sjena. Predstava je došla odnekud s Istoka i bila istinsko čudo. Glasovima sjena, osim glumaca, pomagali su i zvukovi udaraljki koji su davali ritam predstavi. Svi događaji zaista su živjeli i uvlačili nas u svoje male sjene. Fascinantno.

Mnogo godina prije nego što ću proviriti u ovaj svijet održana je posljednja takva predstava u Sarajevu. Posljednja predstava Hasiba Ramića, mađioničara i glumca, kako ga opisuju. Lutke i fotografije iz tog vremena mogu se vidjeti u sarajevskom muzeju.

Zašto je ugledni pisac s naših prostora svom mračnom liku dao njegovo ime? U svom najsvjetlijem djelu. Zašto? Stari moj profesor na to nije odgovarao. Jer ga niko nije ni pitao. Održao je samo predavanje o Crnookom, jednako nadahnuto, kao što je govorio o tri svoja pisca (Shakespeare, Molière, Goethe).

“Fra Jovan-beg je to uživo mogao vidjeti i vjerujem da to nije propustio. Kako i bi? Nevjerovatan događaj za te godine. Osobito ukoliko je s njim bila i neka gospođica...”

Tako mi je govorio čovjek koji je izmišljenim nadimkom karakterizirao pisca o kojem je govorio. Zaista impresivno.

Bilo je to mnogo prije nego što je Jurislav Korenić oživio lutke i njihove sjene do živih glumaca i živih slika u nezaboravnom nizu igara na čelu s Rejhanom Demirdžićem (o Zrnčiću i Mičiću da i ne govorimo). Gertruda Munitić u svemu tome je posebna priča.

Tu negdje poigrao sam se i sam s imenom, odajući mu počast, u burleski o Arifu Tamburiji (nevjerovatnom liku o kojem sam pisao mnogo više nego što sam objavio). Nenametljivo sam promijenio ime, dovoljno da ostane prepoznatljivo, i dao mu ulogu parodijskog zaljubljenika u vjerovatno najpoznatijoj dramskoj ljubavnoj priči. Pošto je bila riječ o studentskom teatru, izabrani glumac bio je zaista izabrani.

Jedne godine, nešto iza svih tih događaja, vidjeli smo se na moru. Bio je gostujući konobar. I tako prikupljao novac za život i nastavak studija. Ozbiljan, uslužan, ali i dalje u oku Karađoz (ili, kao kod mene – Karađoloz).

Život se nastavlja s našim ulogama ili naše uloge nastavljaju živjeti bez nas.

Likovi koje srećemo toliko liče na lutke, ili sjene, da je to ponekad nepodnošljivo.

Napisao sam nekad priču Teatar sjena, koja govori o onom što sam iz ovog svijeta vidio u tom svijetu. Historijski podatak kojim sam se poslužio umnožio je te sjene do mnogo više značenja.

I vidio sam u svemu tome nastanak Novele od Stanca.

Teatar je uvijek bio institucija.

U nekim polisima i na nekim mjestima bio je granica između umjetnosti i vjere, tj. moći. Na mnogima je to ostao i dan-danas. Niko o tom i ne razmišlja jer se to čini nečim pretpotopski predviđenim.

Dubrovačke su frančezarije (Jarac u pameti, Tarto i sl.) neosjetno bile uvod u kraj vlastite države. Neki bi kazali da je tvrdnja pretjerana. Međutim, istinita je. Zahvaljujući malom Korzikancu, naravno. I jednom njegovom generalu koji još uvijek ponegdje ima spomenik.

HADŽI DŽEVAD: Hoćeš li potpisati?

KARAĐOZ: Zašto bih potpisao?

Život je čudan. Ljudi više vole vjerovati u izmišljotine negoli u golu istinu. Gola istina samo je to. Istina. I to još gola. Čak i da je riječ o lascivnosti, ne vjerujem da 

bi ikome bila zanimljiva. Uvjerljiva je to igra.

Nikad se nisam bojao ničega.

Nisam bio ni divlji.

U jednom dijelu svog života bio sam vrlo jak.

Zato što sam to želio.

Nisam imao problema s mogućim uličnim ili drugim sukobima. Koji su to poželjeli, odustali bi nakon što bi me pogledali u oči.

Potom su mi ostale samo oči.

Valjda je to tako u životu.

HADŽI DŽEVAD: Zašto je život tako složen?

KARAĐOZ: Ne znam. Nisam ga ja slagao.

HADŽI DŽEVAD: Odbijaš svoju odgovornost?!

KARAĐOZ: Ne odbijam. Samo živim.