Sjećam se jedne slike i priče o kojima mi je govorio Zuko.

Dragi i impresivni Zulfikar Zuko Džumhur.

Dogodilo se to u Istanbulu.

Havalimani.

Nakon što je sletjela velika čelična ptica i izgubili se putnici s onima koji su ih dočekali, ostala su samo dva čovjeka: jedan u odijelu s malim koferom i drugi bradati u trapericama i crnom džemperu. Nekakvu je kožnu tašnicu prebacio preko ramena.

­ I?

­ Ništa posebno. Bio sam u Prokletoj avliji i tamo mi rekoše, Karađoz lično, a znali su za to i Ćamil, te ostali koje je zanimalo, da fra Petar, poznati zamrsivač i intrigant, stiže u ovu golemu čaršiju.

­ A otkud ti ovdje?

­ Vraćam se s putovanja.

­ Odakle šalješ svoja pisma svima i objavljuješ u novinama?

­ Zamisli da svakom pojedinačno šaljem...

­ Da, rasula bi se pisma iz Azije.

­ I iz Afrike i Evrope...

Tako sam vidio susret o kojem mi je pričao.

­ Ide tako fra Petar, a dočekujem ga samo ja. Valjda je tako i trebalo biti,

­ I šta je kazao?

­ Ništa. Ali ja jesam.

­ Šta?

­ Dolazi u glavni grad Turske najzanimljiviji turski pisac, a dočekujem ga samo ja.

­ A on?

­ Samo se osmjehnuo na to.

Zaista je mnogo priča vezano uz taj grad: nevjerovatna priča Trup, koja po mnogo čemu pripada korpusu Proklete avlije, osim po kompozicijskom krugu osnovne priče.

Minule su godine od te priče. Uspomene je preuzimaju i preobličavaju kao što se to događa u mnogim slučajevima.

Bio sam u vojsci, a u ono malo slobodnog vremena što smo imali načinio sam predstavu pod nazivom Nikad više. Te riječi su se ritmički ponavljale: u moćnim gavranskim stihovima E. A. Poea jednako kao u impresivnoj spomenarskoj pjesmi Miloša Crnjanskog. Tu su bili i Ivan Goran Kovačić, Skender Kulenović, Kosta Racin, Esad Mekuli... (fragmentarno je tad objavljivan u periodici roman Ranka Marinkovića Never more). Govorili smo na gotovo svim jezicima koji su u zemlji živjeli. Predstava je izazvala različite reakcije, od onih koje su je ocijenile sumnjivom do mišljenja da je to pravo čudo, magični događaj. Igrali smo je povremeno u svojoj kasarni, a onda je izabrana da bude prikazana na kulturnim danima u Sokobanji. Pažnja i pljesak publike u velikoj sali dali su odgovor na sve dileme.

Nezaboravan je i fascinantan bio boravak u Sokobanji za sve to vrijeme.

Posjetili smo kuću u kojoj je za vrijeme rata živio budući nobelovac i tu ispisao mnoge stranice (Na Drini ćuprija, Travnička hronika...).

Sve je izgledalo skromno i pouzdano. Prostor kućne topline. Toplina je dolazila od borovine koju su mu donosili oni što su se brinuli za nj. Saznao sam kasnije da je jedan poznati pisac koji je znao za to koristio ista drva i s njihovim mirisom pisao i dovršio svoj najznačajniji roman. Nisam siguran postoji li neka tajna u tim drvima ili je u pitanju samo fiksacija. Dogodilo se kako se dogodilo.

Ponekad bi puk bio postrojen samo zbog kratkih informacija. Neke od njih su bile obavijest o smrti značajnih ljudi. Tako sam saznao za Andrića. I za Krležu. Ne mogu zaboraviti višeznačnost jednog iznenadnog pljeska kad je pročitano da je umro poznati političar koji je bio više od političara.

Ostaje tajna je li to bilo slučajno ili pomno pripremljeno.

Za Džumhurovu knjigu Nekrolog jednoj čaršiji Andrić je napisao predgovor. Vjerovatno jedini takav tekst u životu.

­ Šta ćemo staviti na plakat o tebi, za one koji ne znaju ili pogrešno znaju?

­ Pisac, živopisac i televizac. Za one koji znaju. Kome to nije jasno, nije mu moguće ni objasniti.

 

Zaista postoji mnogo različitih priča o istoj stvari.

One kojima sami svjedočimo.

Koje su zapisane.

I koje su do nas došle labirintskim putovima.

Postoji priča koja se u vrijeme zbivanja širila kao istinita. Dobitnik značajne nagrade za svoj kiklopski roman razgovarao je sa starijim piscem koji je neko vrijeme proveo u Sokobanji. Taj je razgovor otprilike tekao ovako:

­ Nije dobro već u naslovu koristiti strane riječi...

Nedvosmisleno komentar naziva romana Kiklop.

­ Mislite kao Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avlija...

Nije mogao biti jasniji odgovor.

Ipak taj se razgovor nastavio u labirintnim sokacima glasina.

Posljedica je, po priči koja se samosvojno razvijala, poznati nadimak Fra Jovan-beg, za što je kao imenitelj označen Voltaire s Visa. Znao sam za to i,  premda sam se često viđao s njim, ni za jednu od tih priča nikad ga nisam pitao. Ni u šetnji, na nekom skupu ili naprosto u iznenadnom susretu. Uvijek mi se činilo nekako neprilično i sigurno bi pokvarilo dotadašnji razgovor koji je uglavnom imao mjeru nadahnuća u duhovnom upoznavanju.

Zuku sam zadnji put vidio na putovanju, u velikoj gostionici, na stanici, gdje su ljudi provodili trenutke prije puta. Nije bilo mnogo ljudi, zapravo vrlo malo, u to neurotično vrijeme koje će se uskoro preobraziti u doba nasilja i smrti. Tužno mi se osmjehnuo kao da je to sve unaprijed vidio. Pomislio sam, ko zna zašto, kako liči na svoju glasovitu karikaturu iz 1948.

Ličio je na nacrtanog Karla Marxa, za stolom, zadubljenog u svežanj rukopisa dok ga s uramljene fotografije na zidu, iza njega, strogo promatra Josif Visarionovič Staljin.