Vjerovati da je život naš izbor dovodi do niza nesporazuma koji otvaraju različite staze priče. Hoćeš – nećeš, tako je.

Kad se prisjetiš nekih događaja, staze koje vidiš mogu te odvesti na nevjerovatna mjesta i uvući u čvor svoje zbilje.

Jedan od najneobičnijih romana s kojim sam se suočio u svojim čitalačkim pustolovinama nedvosmisleno je Goetheov Izbor po srodnosti (Die Wahlverwandschaften, tj. Srodne duše ili Izborna srodstva, ukoliko tako više volite).

Njegova teza o srodnosti fascinantna je i on je dovodi u vezu sa svim prirodnim elementima.

Osobito je to uočljivo u svijetu dominacije privlačnosti različitosti (čak suprotnosti) koje vlada historijom. Književno iskustvo svjedoči o tom.

Podjela uloga u životu nalik je podjeli uloga u teatru.

Mali ljudi (i tjelesno i duhovno) žele igrati velike ljude. Nekoliko puta sam to vidio. I u teatru i u životu. Nezaboravan je pogled odozdo koji hipnotički sugerira da je zapravo pogled odozgo.

Iako uvjeren da je Hamlet, glumac neprestano dobija posve drukčije uloge, one Hamletovih oponenata.

Htjeli li mi to ili ne, živimo s Hamletom, Don Quijoteom, Antigonom, Faustom i Hasanaginicom.

Osobito je u svemu tome zanimljiv Hamlet.

Postoji i ovdašnja poznata dilema malog debelog pisca Piti ili ne piti...

Ipak, piroćansku verziju ne mogu zaboraviti. Došli su u goste prijatelji iz Niša i družili smo se (djeca s njihovom djecom) nekoliko dana. Tad je njihova kćerka bez zazora ispričala odnosno odigrala jedan prizor iz tragedije o Kamletu (takvo mu je ime u prizoru): Na glavić od kula stoji Kamlet, gleda i sluša mrtvog oca koji mu kroz privid duha govori: „Ona moja ženturača, a tvoja materešina, trovačica, jebede se s mojim bratom, tvojim strikanom.“ Kad to ču Kamlet, on strča niz glavić od kula i utrča u majčine-kraljičine odaje te dreknu: „Mama, pa ti si bre jedna kurva.“

To se zaista ne može zaboraviti.

Nisam mogao prestati o tom misliti ni kad sam na Komornoj pozornici Teatra Itd u Zagrebu vidio nadahnutu Violićevu predstavu po Brešanovom tekstu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja.

Jednostavan, sočan i moćan teatarski događaj.

U britanskom popularnom serijalu Only Fools and Horses Del Boy (David Jason) glumi izuzetnog intelektualca dok zavodi privlačnu pametnicu i kaže joj otprilike ovako: Kao što Hamlet reče jedanput Macbethu, vjerovatno u Snu ljetne noći, cherchez la femme... Pritom poput detektiva fiksira djevojku i nastoji uspostaviti prolaz u posve prizemne šekspirijanske igre.

A Hamlet kao Hamlet. Bio u moderniziranoj američkoj filmskoj verziji ili na kuli u teatru zvanom grad Dubrovnik, nastoji upečatljivo izgovoriti znane riječi starog pisca.

A priča naravno postoji prije njega. Svjedoci su Saxo Grammaticus sa svojom Poviješću Danaca (Historia Danicae ili Gesta Danorum) i Francois de Belleforest (1530–1583), koji piše o danskom kraljeviću u 3. priči 5. serije svoga djela Histoires Tragiques Extraits des Ocuvres Italiennes di Bandello (1559–1582). Posredovanjem Belleforestova djela engleski su književnici saznali za legendu o Hamletu.

Ide Don Quijote ulicom i najednom počne vrludati i udari u ulični kandelabr. Okupili su se ljudi. Kad je došao sebi, vidio je Sancha Pansu.

– Otkud ti ovdje?

– Kako misliš? – odgovori mu Sancho Pansa.

– Šta imam misliti! Nikad nisi živio u Sarajevu.

– Možda nisam živio, ali u Sarajevu sam otkako znam za sebe.

Don Quijote se duboko zamisli.

Ovdje zaista nešto nije u redu, pomisli.

Jedna djevojka je stajala sa strane. Nije skidala pogled s njih.

– Faustina! – prodera se živčano neki glas.

Djevojka protrlja oči, a onda pokorno krenu za glasom kao da je vezana.

Na kraju tog veza stajala je histerična starica s nečim opasnim u ruci (i kišobran i suncobran istodobno). Kosa joj je bila nakostriješena.

– Umjesto da misliš o sebi, stalno gledaš i pratiš tuđe! Šta li će nakraju biti od tebe, žalosti moja?!

Faustina nijemo usaglasi svoj korak sa staričinim.

Neki mladić je sve to pažljivo pratio. Kao da je tražio neke veze između svega. Ličio je na Hamleta.

Teatar asocijacija živi u svom trenutku. I posjetioci prolaze nesvjesni ko su ljudi s kojima se mimoilaze i sudaraju.

Kao što je to uvijek u životu slučaj.

I lutak Faust se tako odmetnuo iz teatra marioneta u stvarni život. Dugo je putovao do Goethea, dugo, dok se opet nije odmetnuo.

A Quasimodo i Esmeralda stoje u svim izdanjima knjige Zvonar crkve Notre-Dame te, kao i njihov Victor Hugo, govore čas jednim, čas drugim jezikom.

I igraju se na velikim i malim ekranima.

Sa zebrinih pruga čovjek je trčao u mene. Podigao sam ruke u odbrani, ali on se ipak zaustavio i zadihan odmah počeo govoriti:

– Znaš koga sam sad vidio?!

– Kako ću znati?!

– Zamislio se, korača, ali negdje drugdje je...

– Ko, čovječe?

– Sin Ane Karenjine. A iza njega, možeš misliti – Nasrudin-hodža...

– Zanimljiv dan zaista. A ko si ti?

– Latif Karađoz.

I pruži mi ruku.