Ponekad se zadesim usred vlastite priče. Neopisiv je to trenutak. Sjedim za stolom, a Nazir-paša Urfani me gleda pažljivo kao da iščekuje pitanje.
Pitam se i sam želim li ga nešto zapitati. Zbog trenutka u kom smo, progovorim:
– Gdje je Ernst?
– Tu je, naravno. Želiš li razgovarati s njim?
– Ne znam ni sam, vjerovatno s obojicom...
– Sačekaj. Uskoro će se vratiti.
I sačekao sam.
Ernst Damm se značajno oslonio na moje rame, a potom je sjeo sa strane kako bi me dobro vidio.
– Otkuda dolazi tvoje prezime?
– Od onoga koji zna kako se osjećam i kako bih se trebao zvati...
– A to je?
– Ja, naravno.
– Sam si sebe nazvao Urfani?
– Ništa bliže od tog ne bih mogao reći. Tamo sam se rodio i odrastao, tamo sam naslutio sve što sam u životu želio vidjeti i iskušati.
– A Nazir?
– Tako me je imenovala majka.
Šutjeli smo.
Gledao sam u Ernsta i želio pitati isto i njega.
– Znaš li šta je damm? – zapitao me je kao da to osjeća. I odmah odgovorio. – To su kolci kojima se svladava močvara i nastaje prostor gdje se može graditi. Mnogo je malih Venecija tako nastalo... I mnogo priča koje zaslužuju da se ispričaju u teatru. Tako smo se Nazir-paša i ja našli. Zato je Tabut-čador naše zajedničko djelo.
– Jedanput sam tu priču ispričao... – rekoh nakon duge šutnje. – Nisam siguran danas jesam li je tad doista dobro razumio...
– I zato si odlučio da nas pitaš?
Govorili su gotovo u isti tren.
– Moglo bi se i tako kazati.
– Šta ti nije jasno?
– Nisam siguran. Stvar je u osnovnoj ideji...
Nazir-paša se poigra zamišljeno provlačeći nekoliko puta prste kroz svoju bradu, a zatim se odluči da nešto kaže.
– Ne znam koliko znaš o Urfi, ali to je jedan od posebnih gradova na svijetu. On dijeli tajnu Međuriječja s Jeruzalemom, Mekom i Medinom. Poznato ti je to, zar ne? Mjesto nazivaju grad poslanika. I ništa u njemu nije slučajno. Kad sam bio dječak, najednom sam vidio prizor koji sve svete knjige opisuju. Drhtao sam od uzbuđenja jer nisam znao kako to vidim. A ipak sam bio prisutan i vidio Ibrahima kako prinosi nož sinu pod grlo. Kriknuo bih da se u taj tren nije stvorio melek koji je gurnuo sina ustranu i podmetnuo kurbana da ozvaniči trenutak saveza. Nikad ništa dramatičnije nisam vidio i nikad nisam prestao o tom misliti. Sve što sam učio i vidio uvijek se vraćalo na taj trenutak. Konačno, taj trenutak je povezao Ernsta i mene...
Ernst je duboko zamišljen potvrdno klimao glavom.
– Njegovo iskustvo je sigurno drukčije?
– Naravno, ali sve se uvijek svodi na isto.
Ernstovo lice je bilo kao maska.
Misao iza maske u šutnji je putovala između nas. Nisam znao šta bih rekao.
Nakon nekog vremena, Nazir-paša podiže svoj vrč i ruka mu se ukoči dok je razmišljao o riječima koje će izgovoriti.
– Slično je bilo i kad sam vidio Ejuba, također poslanika iz Urfe. Njegova priča ti je dobro poznata. Znam da si ti čak o njoj i nešto pisao, ali nisam siguran jesi li razumio sve razloge koji su ga vodili da čini što je činio. U magnovenju sam ponovno vidio sve što se događalo prije i poslije, prizore i slike o kojima u knjigama ništa nije zapisano. Tako je to valjda u svakom svjedočenju. Ono što je izostavljeno ponekad je najvažnije.
Nalazište Trbušasto brdo nije tako daleko od Urfe, a ono što je skriveno u njemu priča svoje hiljadugodišnje priče, starije od bilo čega drugog i nepoznati poslanici ne mogu nam u tom nimalo pomoći, jer ne znamo kako bismo ih pitali, a i kad bismo znali, pitanje je bismo li razumjeli njihov odgovor.
Vječne tajne Međuriječja ostaju tajne dok nam neki poslanik ne ponudi svoj odgovor.
Trbušasto brdo.
Göbekli Tepe.
Niko nije ovdje
osim iščekivanja
Zatvorena su vrata
svih kuća
i ljudskih
i Božijih
Pomišljam:
ni ja nisam tu
Iščekivanje sam
Iščekivanje iščekuje
samo sebe
