Nekad zaista nije moguće znati šta se dogodilo. Tako je bilo i tog jutra s višim priučenim savjetnikom za društvene običaje. Tako se bar predstavljao. U trenutku je to smislio.

– Viši savjetnik za društvene običaje?

– Da, je li to neki problem?

Niko se nije nasmijao.

Nisu bili ni impresionirani.

Sve se činilo posve neobično.

Probudio se u željeznom krevetu u nekoj nepoznatoj baraci udaljenoj od naselja.

I nije se mogao sjetiti kako se tu zadesio.

Nije se mogao sjetiti ni svoga imena.

Igra amnezije uvodila ga je u sve čudnije prizore.

– Jest, al u limburgu, mjesecu kad se majmuni šišaju.

Nigdje se nije tako govorilo. Osim u njegovom starom kraju. I niko nije tako govorio ni ondje osim nekih dripaca u njegovoj ranoj mladosti. Taj je stari kraj u gradu daleko odavde. Pogledao je čovjeka pažljivo, ali ga nije mogao prepoznati. Kao da se karneval igrao s njima. Jer bio je karneval. I pijanstvo je bilo dio njega. Na veseo i lijep način koji se očito izopačio u nešto drugo. Istini za volju, kad si pijan, uvijek je karneval. Kao da to želi potvrditi, Krampus se pojavi na vratima, priprijeti nekom granom i iščeznu. Ipak, u toj nestvarnoj stvarnosti savjetnik je pokušavao nešto dokazati.

– Limburg nije mjesec, a još manje šišalište, nego grad, lijepi grad.

– Grad?!

– Naravno. Limburg an der Lahn.

– Anderlan?

– Da. Lijepi grad na rijeci Lahn.

– Sve mi se čini da je to Mandrilan. Mjesto gdje se majmuni šišaju, zar ne? U mjesecu limburgu? Možda i nekom drugom mjesecu ponekad, ali to nije uobičajeno.

Kretnje su nedvosmisleno pokazivale kako je čovjek potvrdio ono što je rekao.

Otkud se samo ovaj stvorio – pomisli savjetnik.

– Pretpostavljam da si ti tamo bio. Tako pametan i naočit... možda si i neku Hildegardu tamo upoznao...

– Bio sam, naravno. Kratko, ali za pamćenje. Znaš za Hildegardu, kako? Zar je to moguće?!

– Ne baš nju, ali sve su one iste, zar ne?

– Nemam pojma o čemu govoriš...

– Sve ti je to isto. Bilo gdje. Njihov zanat za naše potrebe.

– Potpuno si poludio. Hildegarda je svetica. I živjela je prije hiljadu godina.

– Zaista?

– Zaista!

Kakav razgovor. Je li moguće da se zaista dogodio?

I on je bio, pomisli, međutim, njegove su oči zatvorene.

A onda se ponovo sjetio Krampusa. Nešto mu je u njegovom ponašanju, kretnjama i hodu bilo poznato, toliko poznato da je zaista vratio u sjećanju neko drugo vrijeme i mjesta na kojima su se igrali i igrali legendarne priče o kojima su neki nešto znali, a drugi ništa. Kao izdubljena bundeva u kojoj je gorjela svijeća i koja je, nataknuta na tijelo i zagrnuta mračnim ogrtačem, poput mrtve duše koračala našim ulicama uz niz glasova. Nemoguće je reći odakle su dolazili. Sad je bio siguran: poznavao je tog Krampusa, znao njegovo ime i sjetio se da je negdje ovdje, u gusarskom gradu pokraj mora, Krampus imao brata kojeg savjetnik nikad nije upoznao.

Kakva gungula.

Kakva ujdurma.

Najednom se sjetio imena. Augustin. Ko bi drugi bio?! Svetačko ime. Sam ga nije spominjao, iako su u susjedstvu svi znali. Koristio je drugo ime (često, obično, nimalo uzvišeno). Zaista je dobro imati dva. To ime dobio je pri rođenju i vjerovatno budući najveći balkanski pjesnik. Ni on ga nije koristio u potpunosti. Samo njegova posljednja tri slova.

To je dakle bio Krampus.

Augustin Krampus.

Krampus Augustinčić.

Zar se i kipar nije zvao slično? Naravno da jest. Njegov spomenik bio je na vrhu brda u tom starom kraju. A u spomeniku mujezin, tj. Mujezinović. I njegovi nevjerovatni crteži. Svijet između infernalnog i trijumfalnog.

Sad je znao i čovjeka s kojim je u krčmi vodio saturnalijski bolesni razgovor. Bio je to brat Augustinov, onaj koji je uvijek živio negdje drugdje, ali je ipak znao uzrečice i doskočice iz jednog dijela stare mahale.

Najednom je jasno vidio zajedno i sjevernoafričkog sveca sa sjevernoevropskom sveticom. Gledali su ga zamišljeno iz nekih svojih prostora. Kakav prizor!

– Ništa mi kod vas nije jasno? Šta ste sve u svoj karneval udrobili, to ni...

– Misliš na psa? I maslo? Mnogo si bezobrazan, znaš?!

– A vi? Šta ste vi? Uglađeni? Krampus vam se ponaša kao zavodnički maneken i ko zna šta se tu još događa?! I ti sigurno imaš neko svetačko ime? Bar ime zaštitnika lopova, zar ne? Znaš ga? Kako i ne bi znao svoje ime?! Birate i vrijeme u kojemu se zabavljate? Kad vam se svidi. Dan za praznik. Opijate se i igrate svoju uličnu predstavu, zar ne?

– Šta to, čovječe, baljezgaš?

– Zar ne!

Gostioničar iščeznu kao da je izgorjela sličica na projekciji starog filma.

Tad se savjetnik napokon probudio.

Ali karneval sjećanja i dalje je tutnjao u njegovoj glavi. Svojim prizorima i ritmovima.

Ko sam ja – pomisli viši savjetnik za društvene običaje dok je koračao prema moru.

Razmišljao je kako će uroniti u nj i ljekovitost vode će ga dodirivati sa svih strana.

Kakav kraj suludog karnevala u kojem je i sam bio suludi dio te suludosti.