Nemaju svi gradovi tramvaj. Oni koji ga imaju nisu ga ni svjesni. Tramvaj zvani Žudnja. Ili Skenderija. Baščaršija. Ilidža. Tako je to. Niko nikog ne zna, a ipak se u tramvaju, nakon nekog vremena, svi poznaju. Sve je tu moguće. Čak i vidjeti ljude kojima si dao imena, a oni, naravno, ne znaju da se tako zovu. Prosjakinje, prosjaci i neki daleki poznanik pun iracionalnih savjeta za sve koje poznaje. A nema kog ne poznaje.

Govoruš. Ušao je u tramvaj i gotovo mi stao na nogu. A onda je počeo govoriti. Ličilo je to na nepripremljeni, neuređeni politički govor. Sve što se moglo vidjeti kroz prozor bilo je povod za brzi, neurotični pomalo komentar. I sarkastični. Obraćao se nikome i – meni. I gledao me nekako saučesnički, kao da me poznaje. Iako mi se činilo da ga nikad prije nisam vidio. Neko se nasmijao.

Jutros sam trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu. Uspio sam stići i ugurati se u posljednjem trenutku. Stajao sam tako zadihan, baš iza žene za koju mi se učinilo na ulici da je poznajem odnekud. Kao da sluti o čemu razmišljam, okrenula se. I pogledala me nekako nezainteresirano. Rekao bih čak ravnodušno. Bila mi je posve nepoznata. Doimala se nepoznata čak i sebi.

Kakvo jutro... Stariji sam od tolikih koje sam smatrao svojim učiteljima. Svi su mrtvi. Ili bar većina. Jer, dosjetio sam se jednog ili dvojice koji bi mi mogli još nešto reći. Neki su već hiljadama godina mrtvi. I bili su mlađi od mene u trenutku svoje smrti. Šta sam iz svega toga naučio? Očigledno ništa.

Samo to da se vrtim na ovom sarajevskom ringišpilu i pokušavam shvatiti nešto što mi je već odavno jasno. Da je sve završeno. I da sam ja dio tog kraja. Kraja koji se nikako ne želi dokrajčiti. Zato sam opet u tramvaju. Nisam vidio konja. Bio je to prvi jutarnji prolazak. Mogao sam pretpostaviti da će se tog dana događati sve drukčije nego inače, ali na samom početku nije bilo vremena za razmišljanje. Čak ni za slutnju.

U trenutku kad sam se naviknuto okrenuo prema onoj strani gdje je bio konj, iz dubine tramvaja nahrupile su tri žene glasno razgovarajući i posve su popunile ne samo prozor nego i prostor ispred mene, tako da sam jedva disao.

Kad su izišle, sve tri (sigurno su tako i ušle?), i u tramvaju se moglo disati, vidio sam zelenu kuću na vrhu brda i znao sam da smo od konja udaljeni najmanje tri stajališta. Ne znam volim li tramvaj, ali svaki put ulazim u nj kao da se vraćam kući.

Izgovorio sam samo prve dvije riječi. Ostalo je odjekivalo u meni. A lijepo lice ispred mene bilo je razočarano. Kao da se pokajala što je kazala to što je upravo kazala.

“Izgleda da ti zaista voliš tramvaje?”

Poznavao sam je godinama, ali dugo je nisam viđao. Sve dok nisam počeo uskakivati u tramvaje i voziti se tamo-amo. Onako kako mi se činilo da je potrebno.

“Ne znam.”

Okrenula se i zagledala kroz prozor, kao da vidi stvari koje su povezane s njenim životom. Kao da se podruguje načinu na koji ja gledam kroz prozor tramvaja, pomislih. I nismo više progovorili ni riječ. Čak mi se nije ni nasmiješila dok je izlazila. Putnica među strancima. Konj u kiši. Gledao sam kroz prozor. Prolazile su zgrade, ljudi, natpisi. Kišobrani. A onda konj. Bio je to samo trenutak, tako da nisam bio siguran jesam li ga zaista vidio. Obični bosanski konj, njuške zaburene u kišu, kao da je pije dok ona pada.

Prosjakinja. Činilo se da me poznaje. Kad je pružila ruku, nije me više gledala. Drugom je rukom grlila djevojčicu u naručju. I prestala izgovarati smišljene rečenice koje su poput intimnog govora putovale od uha do uha u tramvaju. Onog uha koje ih je željelo čuti. Čula se samo jedna riječ:

“Sadake?”

“Sadake... sadake... sadake...” – putovalo je kroz tramvaj sve dok nije izišla.

Sljedeći put kad sam je vidio, sutradan možda, nije izgovorila ništa. Nije ni pružila ruku. Samo me je pogledala. I tad sam shvatio ono što je doista mislila u tom trenutku. Nije to bilo ništa posebno. “Udijelio si mi prvi put sve novčiće koje si imao u džepu, a sad se praviš da me ne vidiš. Zato što ti je neprijatno da me pogledaš...” To je bilo sve. To je mislila. A ipak mi se sve u tom trenutku učinilo kao čudo. Poznanik. I tako sam sjedio i vozio se na tom neobičnom sarajevskom vrtuljku.

– Sjediš i razmišljaš?

– Samo sjedim.

Odgovorio sam kao u onoj poznatoj dosjetki, pomislih.

– A kako ti je onaj rođak...

– Ne znam.

Činilo se da je postao zabrinut. Šta će sad sa svojim savjetima?! I lijekovima iz svete knjige.

Govoruš i Negleduša i dalje se nisu gledali.

On govori i ništa ne vidi. Ona ne gleda i sve vidi.

A živi sarajevski zodijak i dalje nas zapljuskuje svojim vizijama.