Otac je sjedio u sobi s nepoznatim čovjekom. Svi smo ulazili i predstavljao nas je. Čovjek nas je gledao kao da pokušava u nama nešto vidjeti i oči su mu bile čudne, nešto između radosti i suza.
Dugo je putovao do nas. Ipak, bili smo samo zastanak na putu. Odlazio je u Njemačku, u jedan od onih lijepih starih gradova koji su kroz stoljeća održali svoj identitet. Naravno, nije zbog tog putovao. Tamo ga je čekala žena. Ne znam gdje ju je upoznao i kad, ali razlog tog putovanja bilo je vjenčanje. Možda je kazao i njeno ime, ali nisam ga zapamtio.
Zastanak kod nas bio je dio porodične priče.
Njegov pradjed bio je brat našega pradjeda.
Izišli su u bašču. Otac mu je pokazao šta je to sve pradjed prodao prije nego što se zaputio u drugi život.
Smjena carevina. Jedan brat ostaje, drugi odlazi. Ostajte ovde, pisao je pjesnik.
Čovjeku su oči bile pune suza. Govorio je samo Amidžiću, amidžiću...
Jasan trenutak, jer jedva sam dotad prepoznavao mnoge riječi koje je izgovarao. Mnogo starih riječi koje više niko ne govori. Možda i ne razumije. Sad su opet bile tu. Kao kuglice potamnjelog ćilibara rasutog po stolu. Tako su zvučale. Osluškivao sam ih u svom duhu i usporeno prepoznavao. Bio je to jezik kojim se nekad govorilo. Jezik stariji od stoljeća. Možda i više.
Sve mi se to činilo vrlo neobičnim.
Grad u kojem se rodio i živio rođak bio je sličan našem.
Ime mu je bilo Isa. Prezime slično našem, ali adaptirano prema turskim običajima i pravopisu.
I ime mog oca je slično, pomislih, ali niko ga tako ne zove. Zašto bi ga i zvao, onda bi to bio nadimak?! Neprilično, naravno, s obzirom na to da to nije ime samo za jednog čovjeka nego i za oblik vjerovanja...
Onda je moj otac Islam izveo rođaka Isu negdje, nikad nisam saznao gdje. I to je možda bila porodična tajna za koju su znali samo odrasli muškarci.
Mnogo godina kasnije zadesio sam se u Istanbulu. U pitanju su bili dani kojima smo predstavljali našu književnost, slikarstvo, muzičke i teatarske večeri.
Na predstavi o Hasanaginici, po tekstu Alije Isakovića, dominirala je porodica Muzaferija. Redateljka je bila Gordana, a na pozornici njen otac Zaim i brat Jasenko. Zaim je izgledao kao bard. I bio je bard.
Čovjek koji je sjedio pokraj mene u dvorani komentirao je predstavu i tekst i govorio je pritom slično kao Isa. Bio je vrlo srdačan, ali neke primjedbe nije krio iako ih je pristojno obrazložio. Odrastao je u nekom gradu daleko od Ada Pazara. Ipak, taj kratki i isprekidani razgovor me okrijepio. Ko zna koliko je sličnih njemu bilo u gledalištu te večeri?!
Sutradan su nam diplomatski predstavnici i njihovi činovnici ponudili da potraže naše iseljeničke rođake. Čini se da je to bila uobičajena stvar. Dao sam podatke, ali za vrijeme svog boravka nisam dobio odgovor.
Pokušavao sam to obnoviti potkraj boravka, ali lica onih koje sam pitao bila su okrenuta ka mnogo važnijim stvarima. Zbog tih stvari i oni su bili važni. Vidjelo im se to u pogledima kao i u kretnjama.
Pomislio sam da odem u Ada Pazar sam. Želio sam istražiti priču o tom dijelu porodice.
Nisam imao dovoljno novca. Možda sam mogao i pozajmiti, ali teška su to vremena bila. I kad su imali, ljudi nisu vjerovali.
Nevidljivi moj pratilac Buđelaris gledao me prijekorno. Iz ogledala. Odakle bi drugo.
Povratak me lupkao po ramenu. Sve je podsjećalo na povratak u svijet bez povratka.
Možda je Isa ostao u Njemačkoj, pomislio sam, a iz te porodice više nema nikoga. Možda? Ili su činovnici obećavali, ali se nisu potrudili da načine istinsku istragu. Možda. Možda. Možda.
Činjenica je da zapravo ništa nisam znao.
I tako je i ostalo.
Minule su godine otad. Iznenada sam se, stjecajem okolnosti, a i Buđelaris mi je bio sklon, zadesio u gradu kamo je Isa onomad putovao. Odrastao sam i znao šta njegovo ime znači. Sve što može značiti ime jednog poslanika. Zato mi je sve bilo pomalo čudno. Grad je bio zaista lijep. Čitav sam dan proveo u njemu i, ko zna zašto, mislio da ću Isu sresti na ulici. Ništa nisam znao. Ni ime žene, niti njenu adresu. Prelistao sam telefonski imenik i tražio njegovo ime. I prezime. Uzalud naravno.
Čitav dan sam ostao u tom gradu kao zatravljen.
Uvijek negdje neko nekoga traži, a ne znaju da su jedan drugome iza leđa.
Tako je to, izgleda.
Jer tako je i ovaj put ispalo.
Nekoliko dana kasnije otvorio sam veliki atlas i počeo pažljivo gledati u mjesta koja su imala veze s pričom koju sam pokušavao sklopiti u glavi. Zanimali su me gradovi u Turskoj i Njemačkoj. O rodnom gradu sam znao više nego dovoljno. Najednom sam primijetio nešto, ne znam ni sam što, ali bilo je to sigurno o rijekama i rječicama u tim gradovima. I njihovom putovanju. Napokon shvatih suštinu svog istraživanja. Sve su one, same ili uz pomoć većih voda, završavale u Crnom moru. Tamo su se dodirivale ukoliko je to uopće moguće. Možda su pamtile sve svoje kupače i kupačice. Možda. Kupači i kupačice sigurno su pamtili njih.
Jedan sam od njih. I pamtim svaki detalj.
Nije moguće da je Isa bio drukčiji. Nadam se da ću uskoro s njim razgovarati o tom.
I imena tih voda su neobična. Značenja koja tek treba otkriti. Zapisao sam to u bilježnicu.
Možda su i misli svih kupača ostale zatočene u toj vodi i nastavile putovati s njom do ušća. Možda se i danas mogu osjetiti i razumjeti?!
Crnomorski sliv mi je očito nešto govorio, ali ja ništa u tom nisam mogao razumjeti. Osim da postoji neka veza.
I to je kraj zapisa o Isi, mom zaista bliskom rođaku iz Ada Pazara.
