Ušao je ispod Olovke, kroz razjapljena vrata.

I, čini se, tad je sve počelo.

Jer, najednom, to je bilo sve čega se mogao sjetiti. Poput sjećanja na rođenje: on prolazi ispod Olovke i ulazi u razjapljena usta Sajma.

Ništa se nije dogodilo prije toga.

Sve što će se uopće dogoditi može se dogoditi samo sad. Ulazak u knjigu popločan je odsijevajućim mramorom i uglačanim tamnim pepelom.

Svi su pristupi u njeno središte otvoreni. I u njeno srce.

Može se doći minibusom, pokretnom trakom ili koracima šetača.

Pokretno stepenište dovelo ga je ponovno na isto mjesto. Izbezumljeno je buljio u lica ljudi što su buljila u lica pisaca koji su se smiješili ili zagonetno gledali s velikih fotografija od jedne do druge otvorene knjižare u ogromnim labirintima začarane prostorije. Prostorije iz koje nikako nije uspijevao izići.

I opet je jedno lice bljesnulo i promaknulo a da ga nije uspio zadržati ni djelić sekunde u pamćenju. Gotovo da je to bio više osjećaj, osjećaj priviđenja nego što je uspio nešto vidjeti.

Okrenuo se i ponovno stao na pokretne stepenice.

Riđokosa ispred njega užurbano govori nešto na jeziku koji ne razumije. Ko zna zašto, siguran je da je to litvanski.

Litvanka s riđim smiješkom potom otvara neku knjigu i on vidi, jasno vidi, kako u koricama te knjige nestaje njen dugi kažiprst s njegovanim noktom.

Njen nokat, slovo po slovo, svira na tamburi nepoznate pjesme.

Tako je mislio.

Tako sam mislio.

Ne mogu se sjetiti. O, zašto se ne mogu sjetiti?!

Pitao sam se zašto sam ovdje. Ničeg se nisam mogao sjetiti. I mada mi se ponešto činilo poznatim, ništa nisam mogao doista prepoznati.

Možda sam tragao za nečim?

Možda?

A nisam mogao prepoznati ni sebe.

Kad je, nakon dugog, dugog koračanja, prošao kroz vjetrovita vrata Knjižare i zastao za trenutak, ispod Olovke, u svijetu koji se otvarao ispred njega počela su izbijati poznata obličja.

Bilo je to posve neobično. Kao okus nade koji je dolutao iz dalekih, skrivenih odaja labirinta.

I tako sam koračao.

Vidio sam poznato drvo ispred poznate kuće. Sumrak se spuštao na njegovu krošnju.

Ušao sam u neki osvijetljeni podrum, gdje su me dočekali kao da sam im svojta.

Čim sam je vidio, znao sam da sam zbog nje ušao. Bio mi je poznat njen umorni smiješak, način na koji je zakoračila, čak i glas kojim je prošaputala nekoliko riječi, na njemačkom naravno, ali ja sam te riječi razumio kao da ih je izgovorila onako kako se govori u nekom kraju koji mi je bio tako prisan, ali ga se nisam mogao sjetiti.

Ništa osim te prisnosti nije dopiralo u moju svijest.

Zapitala me je želim li s njom popiti piće. Popili smo nekoliko.

Sjedila mi je u krilu dok smo razmjenjivali svoje krajnje sažete priče. Možda je govorila istinu, ali ja sam lagao, ne što sam to želio, nego što se nisam mogao sjetiti gotovo ničeg, niti sam vjerovao u ono što je ličilo na sjećanje.

Milovao sam njene grudi od mramora boje kože, njen trbuh, njena stegna. Mramor bi se prije odazvao.

Između nas je bila tuga. Tugom je optočen mramor.

Sutradan sam opet otišao na Sajam. Nije li tu negdje knjiga za mene... knjiga o meni... knjiga u kojoj sam ja... Knjiga u kojoj sam, možda, rečenicu po rečenicu, ispisivao samoga sebe...

Nisam u svom snu.

Nisam.

Snoviđenje sam u tuđem.

Nisam u svojoj javi.

Koračam kroz tuđu zbilju.

Ulazio sam i izlazio iz knjige, svjestan sve više događaja, sve više priča, ali nisam se mogao sjetiti.

Ništa od svega toga nisam uspijevao povezati.

Nisam bio ni svjestan kad sam ponovno došao u sobu.

I kad sam zaspao.

U ponedjeljak ujutro, 14. oktobra 2002. godine, u malom frankfurtskom hotelu “Elba” pronađen je mrtav A. B.

Pretpostavlja se da je bio posjetilac Sajma knjiga.

Tako je pisalo u novinama. Frankfurter algemeine zeitung. Na njima je bio današnji datum. Trenutak u kojem sam se pokušavao probuditi, razaznati, prepoznati.

Nisam se čudio i nisam osjećao ništa gledajući tu malu vijest o svojoj smrti.

Obična vijest o jednom običnom događaju u velikom gradu.

Najednom mi se učinilo da sam nagovještaj svega ovog već doživio. U trenutku kad me je put doveo gdje me je doveo počeo sam se sjećati početka svog puta.

Sjećao sam se puta, ali ne i sebe.

I osjećao sam, znao, da je sve što se događa na neki način logično i da se nikako drukčije nije moglo dogoditi.

Pomislio sam kako bih možda mogao načiniti neku ludost i poremetiti logiku predviđenih događaja, a onda mi je sijevnulo u svijesti da je i ta ludost možda programirana.

I zapao sam opet u beznađe nadolazeće amnezijske noći.

Tad sam vidio da su vrata širom otvorena.

Rabidranat stoji na vratima.

I to je jedino što znam.

Nisam siguran da je to njegovo ime. Kako bih i mogao biti siguran?!

Međutim, on zna ono što ja ne znam.

On zna moje ime.

Možda su inicijali viđeni u snovidim novinama zaista A. B.

Dokumenti su kod njega. Kako bih i mogao spavati ovdje ako nisam dao neke dokumente na recepciji?! Ako nisam...

Rabidranat iskrivi lice u neki smiješak koji je ličio na ispriku i povlači se natrag, pažljivo zatvarajući vrata.

I to je to.

To je sve.

Opet sam sam u ovoj maloj sobi čiji jedini siv prozor pokazuje u nebu ogromnu zgradu od stakla i čelika na kojoj još bljeskaju nerazumljiva reklamna slova u bojama duge.

Jutros, na doručku, čuo sam kako neke žene govore o Rabidranatu.

On ulazi u njihove sobe i potom se ispričava da je pogriješio.

Zbunjene su i uplašene. Razmišljaju da to nekome prijave, ali kome? Rabidranat je izgleda u ovom malom hotelu zadužen za sve. I toliko je odan nadzoru da pokušava ući i u snove svojih gostiju.

On stoji na vratima.

“Zašto piše u današnjim novinama da sam se probudio mrtav?”

“To nisu današnje novine. To su novine iz sna.” Izgovara te riječi s osmijehom.

“Zar je ovo mjesto gdje ću umrijeti?”

“Ne.”

“Ti znaš?”

Rabidranat širi ruke u neprilici.

“Ovdje ljudi dolaze da žive. Ni ti nećeš ovdje umrijeti...”

“Ipak, osjećam opasnost. Pobjeći ću odavde. Možda u Berlin... Što dalje od mjesta smrti... Ti znaš gdje je ono?”

“Na kraju ćeš tamo prispjeti.”

“Kao u onoj priči o Samari?”

Nasmijao se. Znao je.

“To je vječna priča.”

Kasno shvatam da je Rabidranat ustvari pisac, pisac koji ispisuje ovu priču, priču u kojoj počinje i završava se moj život.

“Zar još nisi shvatio”, pita Rabidranat glasom koji odjekuje u mojoj glavi, iako se čini da ne pomjera usne. “Kako te ja mogu napisati?! Budalo! Sam sebe ispisuješ!”

I, zaista, najednom vidjeh sebe odozgo, vidjeh kako koračam i ispisujem svojim korakom, po stazama i putovima, prolazima između kuća, parkovima, proplancima, vireći kroz prozore vagona ili autobusa, vidjeh Tekst.

I osjetih kako taj tekst preko moga ramena čita još Neko.

Svijet je ono što vidim, pomislih. I ono što je stvarno. I ono što se čini kao san. Svijet je onakav kakvim ga vidim. I izvan toga nema ništa.

Osjetih tad kako se ožiljak na mojoj glavi uznemiri. Pulsirao je uznemireno. Kao da mi želi nešto kazati.

Naravno. U tome je zamka.

Zamka je da mislim kako nema ničeg izvan onoga što vidim.