Ponekad je “Išaret” najčudniji teatar na svijetu. Svi su glumci i svi su gledaoci.
A nije tako počelo.
Počelo je jednolično obično. Dječak je meo lišće i ko zna šta još brezovom metlom ispred vrata, a onda je zastao, kao da nešto sluša, otvorio vrata i jasno i glasno viknuo:
– Neki čovjek traži nekog čovjeka!
Te zatvorio vrata.
Bio je to mali Kemo, vlasnikov rođak, poznat kao Moke.
Nije bio baš bistre pameti, ali dobre duše nesporno jest. Zato je sve to s njim bliskima izgledalo još tužnije.
Maločas je bio tu. Uzeo je metlu iz ostave i izišao s njom kao glumac s rekvizitom na pozornicu. Tako je i počeo mesti.
– Naravno da neko nekog traži. Uvijek je tako.
– Je li taj mali sav?
Pitanje je bilo upućeno prisutnom vlasniku jer je to bio sin njegove sestre, što su svi znali.
On se samo tužno osmjehnuo. Doveo ga je ovdje ne zbog potrebe nego da nešto radi, da to osjeti, a on ga ispravno nagradi.
– Čuj, neki čovjek...
– Možda je to Nermin? Zovu ga Neka.
Vrata su se opet otvorila i zvonki glas je javio:
– On i dalje čeka.
– Neka uđe – zagrajali su svi, ali vrata su već bila zatvorena.
Nekoliko se trenutaka potom prizor ponavlja.
– On i dalje čeka. Neka Neka iziđe!
Sad su svi znali ko je Neka.
– Nije Neka ovdje. Otišao je u Jablanicu. Poslom.
– Naravno, previše je tamo janjetine. Potrebna je pomoć.
– Šuti ti. Kazat ću mu to. A znaš kakav je.
– Strašiš vuka janjećom kožicom.
– Idi-pa-ote.
– Šta ti to znači?
– Idiote.
– Jablanica je lijepo mjesto...
– S obzirom na to ko govori, moglo bi se reći da je to umalo gusarska primjedba.
Mali je opet bio na vratima.
– Kaži tome da nema Neke. Na putu je.
– Ne mogu.
– Zašto?
– Nestao je. Nema ga više.
– Dobro, Moke. Idi. Pometi još malo.
Taj Neka je bio neobičan. Uvijek sam bio oprezan kad bih razgovarao s njim. Primijetio sam jednom da je nekako tužan, i to mu rekoh. “Znaš, imam kost u nozi”, odgovori on. Izgledalo je opasno kako je to kazao. “Sav sam krvav ispod kože”, na kraju reče i krenu prema gradu, ne osvrćući se. Takav je oduvijek bio, takav i ostao. Svi bi se naježili od njegovog smisla za humor.
Sad su ga tražili, a on nije znao za to. Čudno.
Mali Moke uđe sa svojom opasnom metlom, zatvori vrata i nekako zvanično obznani:
– Sve je u svemu.
Izgledalo je to kao nešto novo.
Vlasnik-ujak ga očinski zagrli i odvede u kuhinju.
– To je možda neka fraza.
– Koja fraza? Glupost.
– Ne znamo ni sami.
– Više je ne izgovaramo.
– Nego samo živimo.
– Onako kako znamo.
– Sve je u svemu.
– To je obična glupost. Naravno da je sve u svemu.
– Nije to glupost, to je definicija ovog o čemu smo govorili.
– Zaista. Ti si stručnjak za definicije. Bolje bi ti bilo da si veterinar ili agronom.
– To je nekad bilo.
– Nekad bilo, sad se spominjalo, zar ne? Je li i to definicija?!
– Jeste!
– Svaka ti čast.
– I tebi.
– S kim je Neka zakazao sastanak?
– Nemam pojma.
– Ni pojma o pojmu.
– Skini mi se.
– Skinuo sam se jer nisam ni bio gdje misliš.
– I ti previše misliš.
– Takav sam.
– Skini mi se.
– Opet ti.
Najednom uđe Neka. Ćoškast nekako. Naizgled prosječan, ali opasno golem u sebi. A naučili su to i mnogi koji baš u to nisu vjerovali. Izgledao je razdragan.
– Šta je to? Neko veselje? Slabo se mezeti, kako vidim...
– Jesi li ti nešto donio?
– Previše vas je. Samo Malom. Ono što on voli.
– Mislim da te je neko tražio...
– A to? To je sve riješeno. Riješeno i tačka. Bez zadrške. Razumiješ?!
– Aha. Bio si tamo nekim poslom?!
– Jesam. Sve u svemu uspješno.
– Uspješno?
– Da. Naravno.
– I to još “sve u svemu”?
– Da. Kako bi drukčije?!
– Radostan si. Stvari ti dobro idu.
– Sve u svemu, idu.
