Ljudi čine i govore mnoge stvari kojih nisu u potpunosti svjesni. Ko zna zašto. Možda je to neka potvrda postojanja? Ili žele sačuvati duh epohe u kojoj žive? Ni sami ne znaju. A ipak to čine. Kad neka epoha mine, minu i njene epohalne stvari. I ljudi koji su te stvari činili.

Možda je zato primijećeno da tragedija koja se ponavlja u vremenu postaje farsa, jer je kraj poznat svima osim njegovim sudionicima. Likovi iz te farse ništa ne primjećuju. Igraju svoju ulogu. Igrači su.

Svi stari ljetopisi počinju od nastanka svijeta. Onako kako su njihovi pisci u to vjerovali. Iz tog se oblikuje sve što dolazi potom. Jedanput, na početku poratnog vremena, načinjena je bila skupina otprilike onog najboljeg što imamo u svim umjetnostima i pokušavala je predstaviti zemlju u svijetu. Bilo je to morno doba, opterećeno u svakom segmentu. Bilo je to kad su rane tek ponegdje počele zacjeljivati.

Izišli smo iz hotela, moj visoki prijatelj i ja, te pošli u šetnju. Doručak je bio obilat, ali za neke druge ljude. Ono što nam je nedostajalo bilo je izuzetno skupo. Zato smo i izišli. Kao ovisnici vremena. Bilo je to u Beču. Tako glasovitom gradu. Osim svega onog što smo znali o njemu, podsjećao nas je i na nešto drugo. Posjeta knjižari taj dan. Slika najvećeg pikada na svijetu. Sarajevo, naravno, po jednoj bolnoj novinarskoj interpretaciji. I druga historijska sjećanja kao anegdote o Mariji Tereziji, te stravičnim vojnim upadima Ludwiga Badenskog i, potom, Eugena Savojskog.

Primijetili smo, najednom, natpis koji je izgledao kao naš. U vanjskoj vitrini bio je kalendar i plakat gostovanja poznatog pjevača. Otvorili smo vrata i vidjeli da je to golemi prostor, ali sve su stolice bile podignute. Očito je prije toga bila burna noć. Nekoliko ljudi ipak je sjedilo ispred dvorane. Jeli su i pili.

Pitali smo možemo li i mi. Dopušteno nam je. Čovjek nas je poslužio onim što smo željeli, ali uskoro se vratio i donio dva ćevapa na dvije čačkalice. Držao ih je ponosno i rekao nešto kao da ih je sad upravo ispekao. Kad smo uzeli, nije se udaljio. Čekao je naše mišljenje.

– Kako ide?

– Ide kao Marx uz Engelsa.

Ne znam šta je bilo mom prijatelju da to kaže. Ali zaista je to izrekao. Odgovor je bio munjevit i zapanjujući. I lice našeg domaćina se promijenilo. Poput semafora. Pocrvenio je. Požutio. I pozelenio.

– Ide k'o budali šamar!

Očito su spomenuti za njega bili nešto poput drumskih razbojnika zbog kojih se i zadesio ovdje. To je izgledalo opasno. Zaista opasno. Uvod u tjelesni sukob. Međutim, neuspjela šala ipak se nekako dokotrljala u prostor šala. Prepoznali su mog visokog prijatelja kao našeg čovjeka s televizije i nedvosmislena dotadašnja uvreda sama se od sebe istopila.

Dok smo sjedili, ipak sam o tom razmišljao. Nikad ga nisam čuo da ih je spomenuo. Ni jednog ni drugog. Možda je to bila žovijalna dosjetka nekog njegovog političkog poznanika koji je na nju bio ponosan. Možda? U svakom slučaju, naš svijet bio je prožet njegovim utjecajem. Jedan grad zvao se po njemu (više ne). Za mišljenje o estetici, uz Hegela i Crocea, njegovo je bilo presudno. Što se mene tiče, poznavao sam njegove estetičke stavove, čitao mu mladenačke pjesme, vidio fotografiju njegova groba u Londonu, odakle mi je dragi tetak donio džemper. I to bi bilo to.

Izišli smo, nakon nekog vremena, i nastavili sa šetnjom. Bližila se i sljedeća obaveza. Sjetio sam se nečeg i nasmijao se. Bilo je to u Berlinu. Hodali smo prostranim travnjakom i najednom ugledah veliku skulpturu. “Šta je ono”, zapitao sam čovjeka koji me je vodio. “Ne znam ni sam...”, odgovorio mi je. “Izgleda kao da se Marx u hodu zamorio i zato je sjeo. A Engels i dalje stoji s rukom na njegovom ramenu?” “Nisam siguran.” Kad smo stigli do velike brončane skulpture, izgledala je upravo onako kako mi se učinilo i kako sam rekao.

– Šta je bilo?

– Ništa posebno. Nečeg sam se sjetio.

I ispričah mu.

– Nemoj mi njih dvojicu više spominjati.

– Ti si ih i uveo u razgovor.

I ništa više nisam prozborio.

Nešto kasnije počeo sam se smijati. Zaista sam se neobuzdano smijao. Sjetio sam se priče o Husi i Hasi koji su onomad polagali državni ispit kako bi njihova podobnost bila neupitna. Prozvali su Hasu i suštinska pitanja bila su: Ko je napisao Kapital?, Ima li života u svemiru; i Šta je ovo za tebe? (komisija mu je pokazala sliku Jugoslavije koja je bila okačena na zidu). Haso je odgovorio tačno na sva pitanja, a za sliku je rekao da je to njegova majka. Ponosan, na izlasku je doturio papirić rođaku Husi s odgovorom na pitanja. Konačno je u prostoriju ušao i Huso.

“Ime oca? Ko ti je otac?”

Komisija je izgledala strogo. Odgovarati se moralo.

“Marx započeo, Engels završio.”

Nastao je trenutak šutnje.

“Jesi li ti lud?”

“Pretpostavlja se, ali nije dokazano.”

Jedan od ispitivača usta nervozno i uperi pokazivač na kartu.

“Šta je ovo za tebe?”

Huso se podignu, pogleda i suze mu gruhnuše na oči:

“Vidi mi tetke Hanife. Kako se samo ofucala...”

Smijao sam se, a moj visoki prijatelj me sumnjičavo gledao. Ništa mu nije bilo jasno.

– Što se smiješ?

– Smiješno mi je, ali ne mogu ti reći.

– Zašto?

– Rekao si da ti ih više ne spominjem.

– Koga?

– Znaš ti koga.

– Aha...