Probudio sam se u “Bristolu” i sišao na doručak. U trpezariji je bio samo jedan čovjek. Nisam mogao povjerovati. Bio je to on. Nakon toliko godina, u gradu daleko od našeg. Podigao je pogled i prepoznao me. Nisam znao kako da ga oslovim. Do punoljetstva je nosio uobičajeno, poznato ime, a onda ga je promijenio. Čuo sam za to, ali više ga nisam viđao. Zato sam bio pomalo suzdržan. Nisam ga želio uvrijediti. A on je izgledao razdragan. Ustao je i posve neočekivano raširio ruke. Zagrlili smo se.

Jedino pouzdano ime koje ga je određivalo u mojoj svijesti bilo je Zijo Katil. Tako sam ga nazvao u priči Dar, u kojoj su opisani i naši sukobi. Ne vjerujem da ih je zaboravio, jer je, iako stariji i krupniji, u sukobu s drvenim mačem ponižavajuće nadvladan. Kad se sjetim, pomišljam da sam možda bio grublji zbog cigara.

– Dugo se nismo vidjeli.

– Godinama...

Zaista, minula su desetljeća, a ne godine. I taj zadnji put bio je sukob. Žestok kao svaki s njim.

Nekadašnji vođa svih dječaka iz mahale (krali su za njega bicikle i koješta drugo) čudno se držao. Kao opsjednut, u toj bandi najmlađih je bio i moj mlađi brat. Zijo Katil je izgledao zamišljen. I tako me je i gledao. Ugrizao sam se za jezik i osmjehnuo.

– Smiješ se?

– Nasmiješio sam se. Nečeg sam se sjetio.

– Znaš, nije ti to uvijek pouzdano. Stvari u našoj svijesti ponekad su drukčije nego što su bile.

Uozbiljio sam se. Zar je doista vidio što sam mislio?

Gledao me je pažljivo, a onda se nasmijao. Gromoglasno.

– Sad se ti smiješ?!

– Tako je to valjda u životu.

– Čime se baviš?

– Sviram ovdje. Sa sastavom. Svirao sam do kasno sinoć. Mogao si nas čuti i vidjeti...

– Nisam bio tu. Poslovi.

Uzeo je kutiju cigareta sa stola i stavio je u džep.

– Mislio sam da pušiš samo one sa stabla? Cigaraške?

– To je za dječake. Opiremo se još uvijek, ali ipak smo starci. A cigaru sa stabla ne možeš zaboraviti?!

– Kad se sjetim, zakašljem se.

– Tako je. Drukčije nije moguće.

To drvo je bila katalpa. Nekako je postala dio naših života. Cigaraš. Drvo s cigarama. Sadili su je kao ukras. A plodovi što su visili poput cigara bili su njena posebnost.

Ne znam gdje su drvo pronašli, ali Zijo je objašnjavao svima da su to prave američke cigare i da su uvijek postojale u prirodi. Sve ostalo je bilo trgovina.

Tako sam je valjda i ja probao. Dugo sam čekao da se osuši, potom zarezao kako sam vidio u filmovima i zapalio. Prasak, oštrinu i ljutinu i sad osjećam u svojim plućima. Nisam odmah odustao jer sam se bojao malodušnosti. Tako je odvratni i smrdljivi opit dugo trajao. Nije ga moguće zaboraviti.

Kad sam počeo pušiti s gimnazijskim prijateljima, opsjena se nastavljala. Igrali smo raub ili remi, pušili Dravu svih vrsta (najbolja je bila rudarska), potom Ibar iz kog je duhan ispadao, Zetu i Primorku.

U tim kartaškim okršajima, uz čemerni duhan, pili smo domaću rakiju ili jeftini konjak.

Obični dnevni scenarij je ostao isti u narednim godinama. Studentskim. Promijenili su se samo elementi. Igrao se preferans, pušio gauloises i gitanes i pila lozovača ili travarica.

Igra nije bila besplatna. Kao i ranije. Pobjednik je častio one koji su izgubili. Kao i ranije. I niko tu nije vidio ništa neprikladno.

Cigarete su cigarete, kao što su cigare – cigare.

Igra je igra.

Studentski prijatelji otvorili su mi oči i sagledao sam stvari iz drugoga ugla. Naročito Srećko i Meral, svjetski putnici i polonisti (kao posebnost, jer su svjetske jezike znali). Srećko se, glumac i redatelj (postavio je u banjalučkom teatru moju grotesku Soba), skitao svuda po planeti, donosio egzotično voće, pića i recepte za pripremu neobičnih jela. Meral nije toliko putovala, ali dijelila je isti duh i vidjela svijet na poseban način, kroz prizmu svojih turskih korijena.

Jednom je Srećko donio cigare iz Indonezije. Ličile su na one katalpine. Porok tamošnjih seljaka. I, naravno, mogle su se pušiti. Indonezijskim pušačima istinsko zadovoljstvo.

Zaista, nismo se igrali.

Živjeli smo zapravo minijaturni svijet velikih igara i velikog novca.

 

Nakon svega, u vrtnoj kući u Berlinu, ponovo sam vidio katalpu. Primamljivo je lelujala svojim cigarama. Međutim, gledao sam drukčije. Davno su iza mene bila vremena kad sam ih sušio i zapalio.

Mnogo misli i događaja treperilo je u tom lelujanju.

I sve je izgledalo kao opsjena.

Igra života zapravo je u tim slikama.

Svijet u duhanskom dimu.

S okusom primjerenog pića.

I kartama koje nam pokazuju put.

Hoćemo li razumjeti, nije pitanje putokaza. To je putokaz samo za one koji razumiju.