Apokrifni frazarij
Ne mogu zaboraviti mozaik sa saharom, džinom, popločanom avlijom i pticama. S elementima svakodnevnog života. Nanulama. Jorgovanom.
Nisu samo fotografije ostale.
Preselio se u moj san.
I u njemu oživljava.
Govori mi što nisam nacrtao iako je to bilo oduvijek tamo. Pokazuje mi što sam nesvjesno uključio i što svoju važnost iz trenutka u trenutak pokazuje kao dio misli koja je toliko duboko u viđenju i otkrivanju svijeta da tog suptilnog mehanizma uopće nisi svjestan.
Svaki pisac sublimira svoj ulazak u vlastiti svijet poput nekog ključa i znalci to uvijek prepoznaju.
To se vidi kod Shakespearea (Oluja) ili Goethea (Faust, naravno).
O drugim piscima velikih i značajnih opusa neki drugi put. Znam jedino da su otkrića njihovih komprimiranih ključeva zaista iznenađujuća.
Možda je tako Borges definirao sebe u magiji Alefa, pomišljam u snu, dok u svom mozaiku vidim sve izgubljene priče i pitam se gdje su sad. O idejama ni riječ. One su kao lastavice.
Možda sam i ja u mozaiku definirao sebe.
Često to u noći više nego jasno vidim.
Vidim sve nesporazume u drami pisanja. Po tome rukopise prepoznajem.
Vidim detalje u kojima je bio sukus i ključno rješenje oživljavanja zbivanja.
Sve bih mogao ponovo napisati.
Kao što pustolov vjeruje da bi ponovo mogao proći i vratiti se iz nevjerovatne pustolovine.
Vidim i ono što nikad nisam napisao, a stvar je bila samo u početnoj rečenici, kao u kamenu iza kog je vrelo.
Ponekad sam oklijevao s tom rečenicom kao da još uvijek nije bio trenutak za nju.
Sad to posve jasno vidim.
I ponovo sam te noći vidio predstavu svoje nenapisane drame. Tad mi se učinilo da sam shvatio. Ono što je u njoj bilo sržno nisu riječi nego pokreti.
Jezik je ponekad sasvim oskudan, a gesta više nego dovoljna.
Čak bolno jasna.
Dok gledam te žive slike, vidim sve svoje nedoumice i mogućnosti zbog kojih su nastajale.
Proces je to u kojem je radost tako velika zbog nekog malog rješenja upravo zato što je ono čvorno, povezuje priče i otvara razne putove preplitanja, obasjava ih i pokazuje zašto je izbor bio presudan i svemu dao neočekivanu dramsku nijansu.
Koliko sam samo poželio da završim roman o kojem sam počeo razmišljati od onog dana kad sam pročitao zapis kod Koste Hörmanna u bilješkama njegove čuvene antologije. Znao sam mnogo više zanimljivosti i podataka negoli je on objavio, tako da mi se otvorio romaneskni svijet koji je istodobno bio duboko uronjen u moju porodičnu tradiciju.
Jedna nevjerovatna slika živjela je sad s mnogo dodataka, a svaki od njih uključivao je niz priča koje su proizilazile jedna iz druge. Romantički pustolovni roman, na prvi pogled, mogao se doživjeti kao nevjerovatan pogled na vrijeme.
Sve je u njemu bilo posloženo. Razlozi za postupke jasni, iako su često vodili u nesporazume i sukobe.
Ključni je bio podatak koji Hörmann nije znao, a koji je zapravo nevjerovatan i čitavu priču uvodi gotovo u fantazmagoriju.
Poznati junak Mujo Hrnjica u banjalučkoj čaršiji ubije čuvenog hajduka Deli Ibrahima vratima od magaze.
Ono što nije znao Hörmann, a vjerovatno ni Mujo, jeste da je glasoviti hajduk zapravo bila preobučena Rabija.
Nevjerovatna Rabija čiji je život prebogat pričama koje je sad moguće raznorodno čitati.
Zato sam tu smrt na čaršiji, zapisanu u bilješci, doživio kao tužan i nepravedan trenutak.
Tako je jedna legenda posve zapečatila onovremeni svijet i zatvorila vrata priči koja se bila spremna iskazati.
Mnogo puta sam je vidio dok su se različiti kamenčići igrali likova, njihove odjeće i opreme.
Te noći su bile neobične pripreme za pisanje.
Trenuci koji su pokazivali i objašnjavali svoje razloge.
Koračala je kroz njih Rabija.
Nalakćen razmišljao Mujo.
Trčao neki dječak koji se žurio dojaviti važnu vijest.
Vidio sam u tom mramornom izdanju i neke svoje drame.
Objašnjavale su mi ono što u njima dotad nisam vidio.
Sahara, tajnoviti pustinjski kovčeg, čuvala je u sebi nekoliko knjiga koje su mudželiti opremili kao dragocjeni predmet od zlata i dragulja.
Ipak su najveći dragulji bili slova.
Mozaik je i dalje živ.
I groteske na pitoreski.
