Davno sam tu priču čuo, a i sad ne znam šta bih o njoj mislio. Pričao mi je Djed, naravno, ko bi drugi. Uvijek mi je pričao o pehlivanu Arifu Mandraku i njegovim marifetlucima.

Bio nam je rod i svi su znali za nj. Bili smo ponosni na to. Toliko da nam je bilo žao što ne znamo još više priča. A sad se činilo da je i Djed presušio.

Šutio je. I činilo se da o nečemu duboko razmišlja. Gledao sam ga pažljivo. I upitno. Lice mu obasja neki zagonetan smiješak.

– Izgleda da mi je ponestalo priča. A onda mi svašta pada na pamet.

– Neka neobična priča?

– Možda bi se moglo i tako reći. Ne znam bih li je trebao ispričati. Malo je skaredna…

– A to znači da je ružna?

– Ne baš… Čak mi se čini da je i simpatična, vrlo poučna, ali… mislim da si ti još mlad za takve priče…

I osmjehnu se onako nekako kako sam ga vidio jedanput da se smiješi kad je prošla moja lijepa nastavnica.

– Zavisi kako se ispriča…

– Otkud ti to?

– Od tebe. Jedanput si mi objašnjavao da se svaka priča može ispričati na više načina.

– Tačno. Nisam siguran da imam način za ovu. Smijao sam se neobuzdano kad sam je prvi put čuo. Međutim, pričao je majstor. A i ja sam imao dovoljno godina da je u potpunosti shvatim...

– Zašto si je onda i spominjao?

– I ja se pitam… Neki trenuci čovjeka prevare…

I ispričao je priču.

Nije mi se učinila nimalo skaredna (sad znam šta znači ta riječ), nego nekako pokvarena i nepravedna:

Jedan trgovac, ime mu bilo Hamid, nešto slavio i dao pekaru tuku da mu je ispeče u svojoj peći. Kad je pekar ispekao tuku, izvadio činiju i stavio je sa strane dok trgovac ne dođe po nju. U tom trenutku naišao neki moćan, raspusan čovjek i poželio tu tuku. Pekar se otimao, govoreći da je tuka trgovca Hamida, ali ko će sili odoljeti. Uzeo dukat, uzeo priču koju mu je onaj čovjek rekao da ispriča i ostao bez tuke. Taman onaj čovjek posla slugu da odnese tuku njegovoj kući, kad naiđe trgovac i veli da je došao po svoju tuku. “Koju tuku?”, pita pekar. “Onu koju sam ti dao da ispečeš.” “A tu. Ta je odletjela.” “Kako odletjela?” “Lijepo. Vidjela kako leti jato njenih sestrica, digla se iz činije i uzletjela za njima.” Tu se trgovac Hamid razjari i natjera pekara da mu ispriča istinitu priču. Pekar mu samo pokaže rukom da je to onaj što je maločas otišao i utekne u kuću. Trgovac Hamid bijesno potrči za kradljivcem svoje tuke i počne vikati: “Drž'te lopova, ukrao mi je tuku, držte lopova!” Prepadne se sad i onaj što je uzeo tuku i počne bježati kroz čaršiju. Tako udari u jednu ženu i žena pade. Nezgodno pade. A žena bila u blagoslovenom drugom stanju i to bila žena trgovca Hamida. Kako je Hamid zajaukao kad je to vidio! Povećao se bogme i strah kod onog što je bježao. Svi su se sad okrenuli protiv njega i činilo se da nema gdje pobjeći. Potrči on prema džamiji i utrči kroz vratanca na munari. Penjao se i penjao spiralnim stepeništem, ali osjećao je da i gonioci pristižu. S dušom u grlu stigne na šerefu, pogleda dolje i najednom, u očajanju, skoči, ali – gruhne na jednog od onih ljudi što su bili okupljeni, slomi mu vrat, a njemu ništa. A taj nesretnik bio brat trgovca Hamida što ga je ganjao. Tu bjegunca uhvate i povedu kadiji.

Kadija bio njegov prijatelj, a možda i rođak. Čim ga je vidio, namigne mu, a onda smrtno ozbiljan počne proučavati sve što se dogodilo.

“I, zašto ti njega tužiš?”, zapita trgovca Hamida.

“Prvo i prvo, jer je tako po redu bilo, tužim ga za tuku koju mi je ukrao! A oni pričaju da je odletjela…”

“Čekaj, da pogledamo u ćitabu. Sve što piše u ćitabu, zakon je.” Listao kadija, listao, a onda se udari po čelu. “Mene smantana! Nije ćitab za hajvane. Što se te tvoje tuke tiče, može biti da je odletjela, može bit i da nije, ali ništa o tome u ćitabu nema…”

Vidi Hamid kako je kadija počeo suditi i da neće biti dobro, ali nije to mogao shvatiti, a još manje odustati.

“Dobro, tuku mu halalim”, reče, “ali šta je s burazerom i ženom, bez djeteta ostadosmo?!”

Tu se kadija duboko zamisli. I potraja to. A onda, službenim, teškim glasom izreče presudu:

“Što se tiče burazera, nema druge nego da se ovaj ugursuz i zijanćer namjesti tačno na onom mjestu gdje je bio tvoj burazer, a ti da se popneš na munaru, skočiš i slomiješ vrat toj prokletinji…”

“Halalim mu i to…”, reče trgovac bez glasa.

“A što se žene tiče, kad ona malo prizdravi, daj mu je i nek ti je vrati kakva je i bila…”

Reče to kadija, lupi po stolu i ode. Tako je to bilo.

– I ljudi na to ništa?

– Čudni su ljudi. Ne bi vjerovao na šta se sve ljudi ne naviknu. I povjeruju da tako i treba biti.

– A gdje je tu bio Arif?

– E, da je on bio tu, ne bi to tako bilo.

Zamislio sam se.

– Kako to misliš?

– Šta?

– To da ne bi bilo tako?

– Napravio bi džumbus i priča bi bila posve drukčija.

– Znači da to nije priča o njemu?

– Nikako. Vidiš i sam da je nekako tužna i nepravedna.