Prisjećanja su ponekad varljiva, kako kažu stručnjaci za psihičke procese, ali on nikad neće zaboraviti trenutak kad su ga u djetinjstvu napali i kad je podigao svoj nedovršeni drveni mač koji je sam djeljao protiv batine, motke i opasnog štapa od bora (vjerovatno nedavno okićenog), a bio potpuno siguran da mu ustvari ne mogu ništa i da su zapravo oni bez odbrane. Zato im nije ni izbijao ono čime su se služili nego samo izbjegavao udarce. Bilo je to kao igra.

Dječakova vještina s mačem već je bila poznata. Zato su ga i napali.

Gnjev im je rastao.

Onda je najednom odlučio. Batina je odletjela ustranu, motka se prelomila, a štap pao pred njegove noge. Stajali su sad gotovo tužni, poraženi, a onda se okrenuli i otišli. Bilo je završeno.

Nikakva naknadna rekonstrukcija poznatih činjenica to ne može promijeniti.

Nije bilo kluba za mačevanje u tom gradu.

Nije bilo nikoga ko mu je mogao pomoći oko vještine koju je otkrio. Učio je samo iz filmova gdje se moglo nešto naslutiti (gledao ih je više puta) i onog nečeg što je već bilo u njemu. Prepoznavao je to iako nije mogao objasniti. Mačevao se pred ogledalom kao da vodi neke davne poznate dvoboje. Čak i bitke. Jedan protiv nekoliko njih. I nikad nije izgubio.

Tu je započelo njegovo razmišljanje o nekom bivšem životu.

I u njemu je često padala kiša.

Putnik je razmišljao o tom gotovo u polusnu dok je autobus ronio ka jugu. Na usputnom odmorištu izišao je s kišobranom.

Kišilo je prije puta i potražio je u kući kišobran. Jedva ga je našao. Pomislio je da ga nikad prije nije vidio. Očev? Možda čak djedov? Takve više ne prave. Drška debela i zanimljivo oblikovana. Puno, jako drvo. I metalne strelice što pridržavaju crni platneni svod.

Godinama kasnije on gleda u bijesnog čovjeka koji stoji pred njim i opasno drži žarač kao neku muzejsku sabljetinu. Kad li ga je samo dohvatio? I ponaša se onako kako su se oficiri uređivali za parade. Ili bilo koju predstavu tome sličnu.

Putnik je samo stajao, naslonjen na taj starinski kišobran (ko ih se još sjeća osim dječaka koji su od njih pravili strelice za lov na ptice) i čudio se trenutku u kojem se opet našao.

Koliko je samo godina prošlo, koliko se stvari, u međuvremenu, između ta dva prizora promijenilo? Stripovi su oživjeli, a internetske igre neumitno ušle u život.

A počelo je sasvim obično, gotovo bezazleno.

Zastanak. Krčma pored rijeke čije su sve misli okrenute ka moru. I jednostavna, ali dobra gastronomska ponuda. Vozač i kondukter tu su se osjećali kao bubreg u loju. Oni su bili posebni gosti, u posebnoj prostoriji.

Putnici su sjedili za susjednim stolovima. On je sjedio sam. I vidio sasvim dobro sugovornike za stolom do njegovog. Jedan čupav i namrgođen, a drugi dežmekast i kao da je veseljak. Krčmar ih je očito poznavao. Vjerovatno su bili odavde. Govorio je onaj što je izgledao kao ris.

– Odležao sam nekoliko mjeseci..., bilo bi gore da mi brat nije pomogao, svjedočenje je pomoglo... duševan je...

– Šta je bilo?

– Kakva je to zemlja u kojoj ni rođenog brata ne možeš ubosti a da se drotovi ne umiješaju?!

– Kojeg brata?

– Samo jednog imam, zar si zaboravio?!

– Aha. Zemlja je naša. Ruku na srce, i u drugima je isto. A što si ga...?

– Zar je to važno...

– Pijan?

– Kako drukčije?!

Nije vjerovao da sve to čuje. Ali nije moglo biti nikakve sumnje.

Najednom se onaj mahniti risoviti zabulji u njega. Shvatio je da ga je čuo. I to mu se učinilo sumnjivim.

– Šta ti gledaš?! Slušaš?!

I glas mu je bio kao izgled. Škrgutav. Piskutav a hrapav. I ubodljiv.

– Sjedim kao i ostali. Odmaram.

– Ne, ne i ne! Nisi ti kao ostali. Opasan si ti. Pogan!

Prizor je bio gotovo identičan onom toliko godina prije. Bijes je isijavao s lica čovjeka. Dežmekasti prijatelj stajao je uza nj. I bio je uza nj. Uzeo je stolicu. I najednom izgledao opasan. Vrlo opasan. Krčmar je stavio ruku na čeličnu zaimaču koja je landarala dotad zakačena za njegov pojas. Čovjek je najednom podigao žarač i zamahnuo iz sve snage.

Putnik se poluokrenuo, kišobranom ga udario po ruci i žaraču koji je odletio do stropa i onda nedužno pao na pod. Udarci lijevo i desno ohladili su njegove pomagače. Čast starim kišobranima. Međutim, gnjev je i dalje ključao u nasilniku koji je s bokalom krenuo naprijed, ali ga je putnik zaustavio udarcem ručke kišobrana u čelo. Potom još jedan udarac.

I još jedan koji ga je oborio na pod.

Kakav prizor...

Ali bijes se nije smirivao.

– Šta misliš ko si ti, gnjido?

Prijetio je s poda.

– Niko. Samo dječak s drvenim mačem.

Utom se pojavi kondukter koji je sa šoferom bio u pokrajnjoj sobi i pozva ih u autobus. Izgledali su kao da ništa nisu čuli. Ni vidjeli.

Nije to bio njihov posao.

Krčmar ih pozdravi i vrati se na svoje mjesto. Ona dvojica ponovo sjedoše za stol. Očito su namjeravali ostati.

Ostali su šutjeli dok su ulazili u autobus. Ta je čudna šutnja potrajala dok su uranjali u noć. Potom mrmorenje i tiho žamorenje, poput valova, preplaviše sve u običnost. I šapat kiše.

Kao da se ništa nije dogodilo.