Još samo nekoliko koraka i Grad će se otvoriti. Otvorit će svoja divovska vrata. I vrata tajne. Sve se tako jasno vidi, pomišljam, moguće je čak i sebe vidjeti jer je nebo nalik na ogledalo. Onome koji zna vidjeti. A ovdje su živjeli poklonici vida. Nikad ne možeš znati šta ćeš vidjeti u šumi, niti ko tebe u šumi vidi ili čuje. Čuo sam tu misao nekad davno, u golemoj šumi, daleko odavde, a sad mi se čini da ona jednako vrijedi i za gradove, makar bili razvaljeni i prohujali, makar bili tek dio sjećanja kamenova i biljaka. Lepuh i divuza (divizma, kako je govorio moj prijatelj) odolijevaju vjetru na gradini s divovskim kamenovima. Možda su i zato glasovi Grada posve prigušeni. Vjetar ih raznosi i oni nerazumljivi huje pokraj uha posjetioca kao da ga upozoravaju kako ih je ipak moguće pročitati. Sa stijene se vidi Radimlja. Nekropola stećaka okružena pinijama.
Zaista, stojim na rubu Grada. I gledam u kamenu skupinu koja se odavde čini jasnijim kao tekst, negoli iz blizine.
Poznat tekst koji još uvijek ne mogu pročitati. Znao sam, vrlo sam dobro znao, kako sve o onome što istražuješ valja proučiti, pronaći sve što je zapisano i onda to pokušati prepoznati ili demantirati na samom mjestu. Istinsko pisanje počinje zaboravom. Zaista, da bi mogao pisati, moraš potisnuti u podsvijest sve ono što znaš, što si naučio, dakle prividno zaboraviti.
Sad, u ovom trenutku, čini mi se da je jedino što bih mogao napisati esej o đubrovniku. Nazivam ga tako jer je u njemu uništena dvostruka ljepota. Oko kuća i na ulicama najednom su se pojavili limeni stećci čiji se krov mogao podignuti i unutra bacati i sipati otpaci i smeće.
Nijedan istraživač nije stigao do mjesta koje je tražio bez putokaza i bez pokazivača putokaza. Na kraju priče o istraživanju i otkrivanju sve se čini kao sudbinski i logični sklad. Iako su putokazi ponekad strašni. A pokazivači često prevrtljivi ili samouvjerene neznalice. Slijedim slutnju. Kroz svijest mi prolazi sve što sam ikad čuo o ovom dijelu teksta zemlje, a najviše fascinacije starog prijatelja, fascinacije brojevima i mogućnošću otkrića teksta u samome sebi. On je bio uvjeren da je ovaj grad – Grad Vrata ili Vrata-Grad ili Vratnik. Vjerovao je i da je to suštinsko značenje njegova prirodnog imena (iako je zapisano kasnije, po imenu onih koji su živjeli ovdje). Naravno, u Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu). Drugo je, naravno, davno uništeni, masakrirani i napušteni grad kiklopskih zidina – Daorson. “Pin-pin, pin-pin”, zvone vrapci u blizini. Nisam posve siguran je li to doista njihovo glasanje. Šta je bilo s onim “dživ-dživ”? Ili ovo nisu neumorni dživdžani koji naseljavaju čitav prostor, nego mala enklava pinpina – onih što su ostali iz vremena kad je Daorson bio živ grad?!
Postoje ljudi s maskom. Nose je kroz gotovo cijeli svoj životni maskenbal (ponekad inspirativnu intrigu, ponekad krvavi karneval), a nisu toga svjesni. Pomišljaju povremeno, u trenucima kad se činjenice tako slože da više ne mogu lagati sebe, da je u pitanju nebesko nadahnuće, dar Svevišnjeg, dar dat samo njima. I onda im je opet lijepo. I veselo. Jer moćni ljudi stalno su oko njih i iza njih. Ne dopuštaju im da posumnjaju sami u sebe. Dok za to ne dođe trenutak. Tako se teatar povijesti neprekidno opetuje i izigrava, poput ružne kiše ili nakaznog behara. Sardanapalčić sreće Šeherzadu, Macbeth Juliju, a i Mesalina Onog što u pustinji traga za samim sobom.
Kakva je maska na mome licu?! Što je ostavila pečat onog dana kad je uništen ovaj grad. Nikad je nisam uspio vidjeti. Čak ni u ogledalu. A svaki čovjek s kojim se srećem vidi je jednostavno i naslućuje njeno pravo značenje. I sad sam napokon pronašao svoje ime.
Kako li je samo moguće, pitam se, da je na šljemu koji je ostao u ovom gradu ostalo napisano i moje ime?! Šljem je oštećen, probijen strašnim udarcem. Gotovo je nemoguće povjerovati da je ostao živ onaj čiju je glavu štitio.
– Pin! Pines!
Kako je moguće, toliko godina kasnije, vidjeti čovjeka u đubrovniku, odjevenog u tvoju odjeću i mrtvog pogleda?!
Neko je izvikivao ime i ono je odjekivalo iznad Daorsona i Ošanića, te dodirivalo svojom tamnom vibracijom stećke dolje na Radimlji.
Sanjao sam sokola.
Ne, bio sam soko noćas i letio sam s Visokog Grada Vida prema Palači Mrtvih, letio sam s Daorsona na Radimlju.
Sanjao sam sokola.
I soko se zvao Pin.
Letio sam i letio (ili sam još uvijek stajao na zidu, ali to nije ometalo moj let) sve dok se nisam toliko približio stećku – onom za kojeg to nikad ne bih pomislio i vidio na njemu vrata kroz koja sam uronio u tekst.
Romaneskni sublimat priče: Došao sam u razvaline Daorsona, naslonio se na kiklopski zid i zagledao dolje, u stećke na Radimlji. Sve je pisano u prvom licu, iako, naravno, čitač ne zna ko je Ja. Ne znam u tom trenutku ni ja, koji govorim u ime Ja i mislim da jesam Ja. /Ogled o historijskom događaju koji se ponavlja. /Priča o djetinjstvu u blizini Grada, legendama o njemu i prvom usponu. Sa zazorom. /Život Grada prije dolaska Rimljana, u osvajačkom ratu prije dva tisućljeća i potom za vrijeme dominacije Rima, s elementima upada različitih formacija koji pokazuju približavanje razaranja i uništenja. Izvještaj o susjednim Delmatima, potom o helenizaciji i romanizaciji. Sve su to elementi budućeg rata. /Priča o neobičnim zlatnim i srebrenim figuricama i znakovima koje sam slučajno vidio kod zlatara u Mostaru. I kupio. Potom sam ih vidio u Dubrovniku i na nekim posve neočekivanim mjestima, kako mi se činilo, u svjetskim metropolama do kojih su dosegle moje stope i slutnja, te, ko zna kako, kopče, naušnice i prstenje nepoznatih daorsonskih majstora. /Riječi su čuvari i ključevi tajne ukoliko ih znamo pravilno pročitati. Priča o mom prijatelju koji je istraživao povijest Grada i njegova tumačenja smisla Grada i malih figurica, kao i razloga zašto su kalupi pokradeni, falsificirani i zašto se prodaju na određenim mjestima, kao u magijskoj sekti. /Interludij u Stocu. Šta se zaista krije iza ove riječi: stolno mjesto, tronožac, prijestolje, centurionovac, solac ili nešto posve drukčije? /Pokušaj objašnjenja priče o kalupima zlatnih i srebrenih figurica, kalupima pronađenim u Daorsonu. /Sudbina Onog čiji je šljem s natpisom Pines čekao tolike godine da ga iskopaju kod vrata Grada. /Istinita tajna daorsonskih zlatarskih kalupa, s primjerima i dokazima, i razlog njihove distribucije na određenim mjestima. /Opis konačne bitke nakon koje Daorson prestaje postojati. /Ja stoji pred izlogom knjižare u Dubrovniku, knjižare na Stradunu, i suočava se sa svojim fotolikom koji ga podsmješljivo gleda s naslovne strane knjige. “Dok se ti vereš po razrušenim i propalim gradovima, ja ovdje trgujem”, nedvosmisleno mu govori samouvjereni crnobijeli lik. Ja je siguran da čuje njegov glas – svoj glas. Ime pokraj lika je Adem Azur Pin i Ja shvata da je to njegovo ime. U tom trenutku Adem Azur Pin postaje svjestan značenja znakova i figurica – simboliku Grada i života Daorsa, odnosno njihovih magova.
To je početak kriminalističke priče, odnosno potjere za Pinom. Nakon što zametne trag progoniteljima, njegova knjiga s fotografijom postaje otkriće opasne priče koje oni kupuju i – potjernica. Adem Azur Pin vješto izbjegava potjeru i zamke, po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Azur Pin se uspinje na Daorson s fiksnom idejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji.
