Fotografija.

Gledam i ne vjerujem svojim očima.

To je kuća koju dobro pamtim.

Koliko sam samo puta zastao pred njom.

Pamtim i priču u kojoj je ostala.

Priču koja je u boci.

Kažu da je tavan te kuće bio prepun boca. Od porodične nesreće koja ih je zadesila, dva brata su bili njeni jedini ukućani. Botaničari, kako su ih djeca zvala, ušli su kolima u neki tunel i nikad nisu iz njega izišli. S njima je bila i njihova mala sestra Zehra.

Jasko i Nasko.

Nikad im ništa nije išlo, a sad još manje.

Jasko se stalno tukao na poslu i poslije njega. Dolazio je kući u modricama, ali nekako zadovoljan.

Nasko je na svom poslu bilo drukčiji. Niko ga nije volio. Prolazio je uzdignute glave kao da misli o važnijim stvarima. Tako je zapravo i bilo. Međutim, niko to nije tako shvaćao. I netrpeljivost je rasla. Uslijedile su podvale i male urote. Rezultat je bio otkaz.

Tako su uronili u sanjalački dio svog života.

Jedino čime su se bavili između opijanja i nešto malo hrane da prežive bilo je ponekad izgradnja svijeta u boci.

Zapravo je to negdje naučio Nasko.

Nikad nije ispričao gdje ni od koga.

Kako se sve potom dogodilo?

Jednog dana mu je Jasko donio bocu a u boci je bila njihova kuća. Smanjena kao što je i red ali nije bilo sumnje da je to ona. Mala popločana avlija s čupercima trave i travnjakom svuda naokolo a na njoj kuća s tamnim krovom. Na izbočenom dijelu za odmor sjedio je Nasko i pušio. Nije bilo sumnje da je to on. Na krovu je bila podignuta badža i kroz nju je virio Jasko.

Onda Nasko osjeti nešto kao slutnju i pogleda bolje. Iza njega se igrala djevojčica. Zehra. Ko bi drugi bio.

Nešto kasnije uđe Jasko.

Bio je zapravo iza otvorenih vrata i čekao da Nasko pregleda njegovo djelo.

– Napravio si i nju – reče Nasko.

– Naravno. Koga bi drugog? Uvijek je bila radoznala. I cvijet je kao i mi.

– A Botaničari?

– Ostali su u onom tunelu. Gdje bi drugo? Sami su ga izabrali.

– Zehra?

– Cvijet uvijek pronikne. Ne zna se gdje ni kako. Putovat će gdje i boca.

Nasko je ušutio.

Bilo je to nekoliko dana prije nego što ih je uznemirio potres. Kuća je škripala i skoro zakoračila u očajanju, a na tavanu su boce svirale neku katastrofičnu muziku.

Otad su se samo gledali. I šutjeli.

Nije se imalo mnogo toga kazati.

Pokupili su boce s tavana i odlučiti ih prodati. To se pokazalo kao dobar potez. Nestašica je bila i boce su se pokazale vrednijima od zlatnine i srebrenine u kući.

Bio je to uvod u rastanak i odlazak.

Nasko je pripremio pet boca koje je najviše volio. U jednoj je bio vikinški brod, u drugoj galija, u ostale tri različiti jedrenjaci.

Jasko je ionako načinio samo tu kuću u boci.

Napokon su prodali kuću. Kao u snu. Kako im je bilo i sve ostalo.

 

Zagrlili su se na ulici i poljubili.

Vidio sam to tad tu. I znao da je to početak, jednako kao i kraj ove priče.

Jedan je otišao na jednu stranu, drugi na drugu.

Ne znam jesu li kasnije bili u vezi, iako se čini iz onog što sam kasnije čuo da jesu.

Put je jednog odveo na sjever, u hladnu zemlju i zemlju hladnog razuma.

Drugi je izabrao jugozapad i more koje je gledao po čitav dan.

Mogao se tu svađati i udarati u krčmama koliko je želio i nikom to ne bi smetalo.

Uglavnom, nijedan nije bio tu kad je došao zastrašujući zemljotres koji je iznenadio sav svijet.

Njihova kuća, koja više nije bila njihova, pokrenula se, kao da pleše i iz nje su počeli ispadati ćerpići, a s krova su skliznuli tamni crepovi i najednom je to bio drveni kostur koji se nekako održao. To je trajalo dugo. I niko nije učinio ništa. Kao da je novom vlasniku bilo svejedno.

A onda je, najednom, preko noći, sve nestalo.

Na njenom mjestu narasla je golema stambena zgrada.

I ispunilo ju je mnoštvo nepoznatih ljudi.

Iz Malage je u Uppsalu stigla razglednica na kojoj je bila gotovo identična kući u kojoj su nekad živjeli.

Na poleđini je pisalo:

Pogledaj, burazeru, šta misliš?

Zar je neko naš bio ovdje prije nas.

Zehra? Ili Botaničari?

Jasmin Džin je tako pisao Narcisu Džinu.

Odgovora dugo nije bilo.

Možda je razmišljao o svojim vikinškim brodovima koji su se pokazati kao vrlo uspješan posao.

Ne znam šta je napokon odgovorio, ali želio sam svakako otići u Malagu i vidjeti kuću koja je bila identična onoj u boci nedaleko od nje.