Pamtim trenutak kad sam tu prošao. Otac me je držao za ruku, zastajali smo kod raznih prodavača (vjerujem da mi je tad kupio sandale od tanke svijetle kože koje sam neko vrijeme nosio). I to je to. Moje jedino sjećanje.
Sve ostalo sam vidio ispred, ili iza, i onda, nakon nerazjašnjenog požara, na fotografijama. Između ostalih, najupečatljivije su slike Alberta Kahna, tj. prizori iz, kako se kaže, “njegove briljantne fotoepopeje”.
Bezistan. Taj visoki natkriveni prolaz i sad pruža blagotvornu sjenu nad svime čega se sjećam iz vremena odrastanja. Danas kad razmišljam o tome shvatam da je to bio prolaz između dva svijeta: svakodnevnog i onog koji nikad nismo mogli u potpunosti razjasniti. Na donjem izlazu tog prolaza svijet nevjerovatnih uspomena:
Ringišpil.
Putujuće slastičarnice.
Vašarski svijet pušaka i vašarskih nagrada.
Mali šator u kojem je bio mali cirkus s nevjerovatnim zabavljačima, akrobatima i ostalim cirkusantima.
Ne znam zašto, ali pamtim ih u nijansama plave i ružičaste. Imali su nadimke, naravno, kao i svi ostali, ali većini sam znao i izvorna imena, jer su njihovi mali rođaci išli sa mnom u školu. A ta imena su bila impresivna. Njihovi preci su u gladnim godinama došli ovdje zaputivši se ka svetoj zemlji gdje će im sve rane biti zaliječene. Međutim, njihov predvodnik, okušani prevarant, koji im je uzeo sav novac, preveo ih je preko rijeke-granice i ostavio u nepoznatoj zemlji čiji je poglavar bio sultan. Ostali su tu, bavili se zemljom i svim drugim stvarima kojima se ljudi bave. A njihova imena i prezimena su svijetlila kao nekad na mjestima gdje su njihovi stari živjeli. Aurelio, naprimjer.
Kad bi se postavile šatre i stvorili prolazi između njih, mnogo se različitih naroda tu sretalo. To su bile svetkovine koje su nastajale same iz sebe.
Zid smrti.
Kakvo mjesto. Magnetično. Uvijek sam se tu osjećao kao na pragu vira. Vira koji je jurio na nas.
Napisao sam, kasnije, o toj fascinaciji jednu od svojih najdražih priča u mladosti.
Nešto dalje od tog grada između Tvrđave i Tržnice bila je velika rijeka sa svojim pritokama. Neobična rijeka i još neobičnije pritoke.
Svako mjesto ima neku svoju legendu. Pogotovo kad je riječ o vodama.
Zeleni vir.
Nevjerovatno, nekad sam ronio u središte njegove usisavačke moći, glupo hrabar, pouzdajući se u snage svojih nogu i ruku. Besmislena radoznalost. Pred snagom tog malog grotla ispod kog je bio labirint sedara (niko iz njega živ nije izišao) ipak sam se zaustavio i izronio sa strane. Osjećam strah zbog tog i danas.
Crni vir.
Priče o njemu bile su još opasnije. Bio je na najvećoj pritoci. Roneći ka njemu, vidio sam slična okrugla vrata koja su vukla u nepoznato. I to je sve što znam. Ta sličnost. Labirint iz kojeg nema povratka.
Neka vrsta njegovog čuvara bio je jedan gorostas. Začudo, zvao se Aurelio. Šepao je na jednu nogu jer je kao dječak upao u bunar i otad nije najbolje čuo. Niti govorio. Da je mogao, niko bolje od njega ne bi znao govoriti o crnom viru. On se dolje osjećao kao kod kuće.
O virovima se svuda pletu tragične priče.
Ljubavne.
Sudbinske.
Bio je jedan podzemni prolaz ispod velike rijeke o kojem se stalno pričalo. Nikakvog dokumenta niti dokaza o njemu nije bilo. Ipak, jednom sam ga slučajno otkrio i uronio poput strasnog istraživača. Nakon nekog vremena sam se zaustavio. U posljednji trenutak, čini se. Nikad to više nisam pokušao.
Ali vidim.
Vidim.
I čujem.
Čujem.
ne uloviše me čak ni godine što dašću
poput pasa uz niski brežuljak gdje se skriva
neko, kao popijevka znana u ambarima
moždanim, i note joj danima trudno topću.
Nije me stiglo ovo vrijeme svakodnevno
ni bivše, ni buduće, ni kapa nevidljivka
samo ova zora, jutrenje, jesen vidika
i ja, večernji putnik, umoran tako drevno
na putu za zemlju porezanu, jutarnju,,
tako blizak i smjeran pred lipa šumu tajnu
živeć u jednoj sekundi na tlu gdje ću pasti
otkrivam bogatstva jutarnje svjetiljke plave
predan krajoliku nagom razbuđene glave
tu gdje će iz magle moj zao portret se spasti
dok se zastava kraljevskog grada jutru svija
Tako se zatvaraju korice nagorjele knjige.
Kroz njih se vidi sve.
Prolazi i labirinti o kojima možemo samo slutiti.
I sve ostaje skriveno iza trepavica. Samo to vir može pročitati.
