Pamtim mnoge svoje tekstove koje sam odavno zagubio (zbog selidbe, zemljotresa ili ko zna čega – u najboljem slučaju, po jedan primjerak ostao je negdje u arhivi fakulteta gdje je predan kao referat ili seminarska radnja). Pamtim mnoge od tih tekstova i ono što sam, istražujući ih, naučio. Kad mi je Ljudevit Jonke zadao za temu onomatopeju i literaturu koja se skrivala u radovima JAZU-a, nisam vjerovao koliko mi je to radosti pričinilo i gdje me je to sve u razmišljanjima dovelo. Ipak, kao najdragocjenije u sjećanju vidim prije svega Kentaura u lirskoj šumi (to je moj naziv za tekst o Janku Poliću Kamovu i cjelokupnom njegovom djelu) i Shakespeareovu školu za umorstva (tekst iz teatrologije s analizom mnogih zločina ili naprosto smrti u Shakespeareovim dramama, a teza je da način smrti pokazuje piščev etički odnos prema liku – izgubljeni tekst sam ponovo napisao i objavio ga na radiju, potom je ponovo iščeznuo).
Jedan od takvih tekstova jeste i Poetski doprinos Gérarda de Nervala evropskom romantizmu – tako se zvao i takvog ga pamtim iako ga nikad više, naravno, na isti način ne bih mogao napisati). Uzeo sam u obzir sva njegova djela. Prevedena i neprevedena (Putovanje na Istok sam čitao u originalu, uz pomoć rječnika, jer sam kratko studirao francuski jezik. To je istraživanje bilo dragocjeno za moje pisanje). El Desdichado. Razbaštinjeni.
Sama ta riječ doziva mi u svijest jednu staru priču iz prostora dokumentarizma koja me se toliko dojmila da je nikad nisam zaboravio. Novinar (Letica) je ulazio u zatvore i razgovarao s osuđenicima i osuđenicama. Različite su bile priče i različite sudbine.
Čovjek koji mu je odgovarao bio je tu zbog umorstva oca. I bio je razbaštinjen u ime druge djece.
Najednom je rekao u kameru: “Otac je mene najviše volio!” Nije mogao zadržati suze. Iskrene suze. Patio je zbog nepravde iako je sve bilo jasno. Dokazi su bili tu. Bez ikakve sumnje. I to je bilo to.
Razbaštinjeni je rekao svoje.
Kao što su i mnogi iskazali sebe.
I sve je, iako ga prepoznajemo, skriveno u nepoznatom, nepročitanom i neshvaćenom pjesništvu.
Traduttore, traditore čuveno je objašnjenje za sve u vezi s prevođenjem. Prevodilac, izdajnik. Moj prijatelj Kolja M., koji je život posvetio prevođenju, preveo je i tu formulaciju. S obzirom na to da se nije slagao s terminom izdajnik (činio mu se prejak, grub), našao je svoj odgovor na sve te nesporazume u prevodima. Nazvao ih je previdima. Tako je njegov prevod uobičajene formulacije postao Prevodilac, previdelac (ekavski je prevodio). Nešto kasnije, u razgovoru, ponudio sam mu drukčije, gotovo idealno rješenje za tu dilemu (prevoditelj, previditelj), ali on je svoj stav već bio objavio.
U jednom dijelu svoje mladosti mnogo sam prevodio poeziju. Kao da sam u školi vlastitog pjesništva istraživao sve što mi se činilo zanimljivim. Bilo je to dodirivanje i sučeljavanje sa sličnostima, koje uvijek postoje kad je riječ o poznatim oblicima (kao što je sonet naprimjer). Tako sam prevodio sonete sudionika Sicilijanske škole, koja se smatra njegovim izvornim pronalazačem i utemeljiteljem (među njima je naravno i Federico, pjesnik-vladar i vladar-pjesnik). Vidljivo je to više nego jasno u mom romanu Sokolarov sonet, koji je, između ostalog, posveta i pohvala sonetu i tom vremenu. Kao bosanska prizma. Načinio sam u tom romanu i kameni sonet, stećak zapravo koji govori slikama. Taj roman je sukus mnogih mojih istraživanja. Objavio ga je isti izdavač koji objelodanjuje ove stupce.
Potom je tu i jedan Michelangelov sonet. Zanimljiv u svakom smislu. Shakespeareovi soneti svijet su za sebe. Preveo sam veliki dio pjesništva rano preminulog Georga Heyma. Izuzetan dar. Svaki sonet zrači mogućnostima koje je smrt oblikovala u dovršenost. Tu je i jedan Nervalov. Razbaštinjeni naravno. Tako je sve do Puškina (iskoristio je sonet kao strofu u Onjeginu), Ljermontova i Levitanskog, kao i Carduccija, Ungaretija i Quasimoda (od njegovog trostiha načinio sam pjesmu s 24 varijacije iste pjesme).
Svako stoji sam na srcu svijeta
dotaknut zrakom svjetla
i već je veče
Nakon svega napisao sam svoje sonetno zavještanje, pjesničku kutiju u obliku jednog soneta pod nazivom Dobrovoljno izgnanstvo. U toj magičnoj kutiji zapravo se skriva desetak soneta od kojih svaki ima svoj zvuk, odnosno svoje lice i govor svoje priče. Jedan dio sam objavio u pjesničkoj knjizi Kaleidoskop.
Enigme taknute gar sam, ko sužnja pjev,
njisak iz bivše bašče što me u san plavi.
I život i smrt su luč, zatvoren žal u klas,
taj zdenac gdje je crna suđajina vlas.
Etrurski i moj bol nalik splavu plovi.
Jasnoćom krnj slog slavi ponora zijev,
danju obasipa hram, srh tijela i sjete.
Epove željene runi. Budi se davna draž,
mamnih oblina drhat presvlači u sonete.
i niz strune bardu, kao vjetar kroz raž,
vilenjak. Sluti moć, otkriven iz balada.
Ako mi se prisnilo, tužaljku tuži brat.
Lovčev je trag mrk zloj zori prikrada.
Staza ka vrtu mraka, iz podzemlja bat.
Tu je i jedna rubaija, zašto ne?! Stihovi u njoj preobražavaju svoja značenja kao i u sonetu.
Crna suđajina vlas tužaljku tuži. Brat
vilenjak sluti moć, iz podzemlja bat.
Presvlači u sonete njisak iz bivše bašče,
zatvoren žal u klas, mamnih oblina drhat.
