Kad sam stigao, nekad davno, nakon dugog putovanja i presjedanja u Beogradu, javio sam se u kasarnu na odsluženje vojnog roka. Tu su me poslali. Činilo se da je sve uobičajeno. Ošišali su me po propisu, iako sam se ošišao prije puta, odveli u prostoriju gdje sam skinuo svoju odjeću i navukao vojničku. U toj promjeni su me zaprašili nekim sredstvom.
Navukao sam vojnu odjeću i obuću, doveli su me u zgradu, gdje su mi pokazali krevet u spavaonici i kasetu pokraj njega u kojoj će biti ubuduće moje stvari.
Bio je to početak neumitne obaveze čiji kraj u tom trenutku nije bilo moguće vidjeti.
Uskoro sam uočio niz detalja koji su se sami povezivali u mom mozgu i govorili da sam na neki način pod sumnjom. Osumnjičeni, ali za šta?! Diplomirao sam u gradu gdje su se sad vodili procesi zbog studentskog pokreta. Poziv u vojsku vodio je računa o tom. Bilo šta bilo, nije slutilo na dobro. Možda sam prijavljen u policiji ili vojska ima svoje izvore i svoj način zaključivanja.
Narastala je i sumnja oko Antologije..., u koju je uvrštena moja priča Vudžud.
Sutradan sam razgovarao sam s obavještajnim oficirom. Pročitao mi je karton koji je u vojsci bio toliko dugo da sam se pitao jesam li to ja. Karton je oblikovan u osnovnoj školi i mnoge izjave za nj dao je moj otac. Oficir, inteligentan i ljubazan čovjek, pomogao mi je, s osmijehom, otkloniti sve greške u to malo teksta. A bilo ih je. O porijeklu, narodnosti i sl. I to je bio detalj koji je pojačavao moju sumnju.
Ujutro sam čuo trubu, što mi se učinilo zaista neobično.
Budila nas je.
Uskoro sam vidio momka s trubom. Nije izgledao radosno. Budio je druge, ali sebe još uvijek nije. Uvijek je izgledao pospan. Ko zna kakav mu je bio raniji život, ali očito nije na to mjesto postavljen slučajno. Jedino što je bilo sigurno jeste to da je znao svirati trubu. Nije volio svirati ono što su od njeg zahtijevali, ali uvjet je bio takav.
Minulo je otad doba guštera, bilo je vrijeme fazana, a o starim kvrgama se moglo samo sanjati. Tako to ide u svakom ciklusu.
Vidim ja reponju, izdaleka, vuče mu se repina po tlu, jasno, ne može se pogriješiti...
A šta je reponja pogriješio?
Ko i svi takvi glupani. Nešto umislio. Mislio da je smislio. Ali rep ga odaje, rep je rep čak i kad otpadne...
I šta onda? Pretvori se u fazana.
To ti je ustvari reponja u zraku. S nešto drukčijim nedostacima.
A onda se dogodilo sljedeće iznenađenje.
Ispred spavaonice stajao je dobro zaokrugljen čovjek i vikao:
– Kučkaru, kučku ti, majku tvoju, koliko ćemo te još čekati!?
Nikad dotad nisam čuo taj izraz.
Uskoro sam saznao o čemu je riječ. To je bio poseban zadatak u vojsci. Vojnik koji se brinuo o psima. Kerovođa. Razvodnik ili komandir dlakavog voda, kako su ga vojnici zvali. Kad sam ga vidio, pomislio sam da spava s njima. Takav je dojam odavao. Kao da će se uskoro iskeziti i zalajati na sve oko njeg.
Jedino što nisam shvatio bilo je to zašto je debeli vodnik ljut.
Tad sam međutim učinio nešto što se smatralo prekršajem. Na uobičajenom izlasku u grad poznanik u uniformi me pozvao na cigansku svadbu. Bio je u nekoj vezi s njima. Nikad nisam vidio nešto takvo. Radost kao kod rođenja svijeta. I zakasnili smo, naravno. Revna patrola nas je pronašla i pobjegao sam prema kasarni. Oficir je iskočio iz patrolnih kola i pucao. Ne znam je li se uplašio ili loše gađao, ali nije me pogodio. Sutradan sam bio pozvan na raport. Ništa nisu mogli dokazati.
Sjenka sumnje se značajno uvećala.
I nije me napuštala. Postajala je sve obimnija. Otrovnija. I opasnija. Prebirao sam sve što se dogodilo, ali ništa od tog nije bilo dostojno pritiska koji sam osjećao. Čak i prema trubaču i kučkaru koji su u ovome očigledno bili posve nedužni.
Dežurni oficir me obavijestio da nigdje nema potvrde o mom diplomiranju. To je značilo da ću ostati u vojsci još šest mjeseci. Stvari su se neprekidno sumnjivo premrežavale i izgledalo je da nikad neću otići odavde.
Tad sam zatražio redovno odsustvo iako sam ranije mislio odustati od tog jer su me kod kuće čekale žena i mala kćerka.
Odobrili su mi i uskoro sam bio u svom gradu nastalom oko Kastela i Ferhadije.
Došao sam kući, izljubio ženu i kćerkicu i, nakon nekoliko dana, otišao u Zagreb, u vojnoj uniformi. Jedini dokument koji sam imao bila je vojna knjižica.
Došao sam na fakultet i s identitetskim dokumentima (vojnom knjižicom i pasošem) uručili su mi diplomu. Nisam ni stigao do replike čuvene helenističke grupne skulpture Laokoon i njegovi sinovi, a tu su u auli bili moji prijatelji. Pratila nas je mitološka legenda i pogledi u agoniji trojanskog svećenika Laokoona i njegovih sinova Antifanta i Timbreja. Morske zmije su ih uporno davile i trovale. Bila je to osveta bogova čovjeku koji je vidio šta čine i nije se bojao govoriti o tom. I osveta njegovim nedoraslim nedužnim sinovima.
Izgrlili smo se i sjeli u automobil.
Odveli su me na bogati ručak u Aleksinac na Kaptolu, preko puta Katedrale.
– Tu smo ti često dolazili u posjetu.
– Vjerujem – odgovorio sam.
Duhovito, ne sarkastično.
Ta izuzetna gostionica se zvala kao i grad u kojem sam služio vojni rok.
– I ne vjeruj Danajcima ni kad darove donose – dodadoh.
– Ne misliš valjda na nas?
– Naravno ne. Riječ je o trojanskom konju, ali to je toliko nevjerovatno da ću vam ispričati drugi put.
