Sve su poetike nastojale razjasniti književno ogledalo vremena. Ogledalo sebe. Pročitati ih.

Postojao je časopis koji je izlazio u Sarajevu i koji je svojim poetičkim imenom nagovještavao mnoge moguće interpretacije. Taj časopis bio je Anagnorisis. Poznavao sam ljude koji su ga uređivali i dali mu ime. I uvijek sam to tankoćutno doživljavao kao poigravanje s mojim imenom. Prepoznavanje.

Naslov je nedvosmisleno aristotelovski. Značajan je to dio njegova teksta O pjesničkom umijeću, slavne poetike koja je, iako nije sačuvana cjelovita, ostala kao jedna od najznačajnijih do dana današnjeg. I dio koji nedostaje, onaj o komediji, iako izgubljen, nastavio je živjeti svoj književni život, posebno u romanu filozofa i lingvista Umberta Eca Ime ruže kao njegovo fabulativno središte. Očekivano, roman je bio predtekst za film, a kao jedan od glavnih likova u njemu jeste Jorge, koji je, van svake sumnje, literarna inkarnacija velikog pisca Borgesa.

Prepoznavanje prepoznavanja.

Potom se književna samosvijest prepoznaje i iskazuje vergilijanski.

Kad je stigao u Brindisi, bio je već jako bolestan. Ne vjerujem da mu se okretao u svijesti točak, onaj koji će poslije postati poznat kao Vergilijev. Točak ili kolo. Svejedno. Shematski je to prikaz izbora riječi i govorenje događanja. Stvar je u tom da stilski odgovaraju jedni drugima. Njegovi spjevovi svuda su bili poznati i slavljeni. Uvijek su komentirani, na ovaj ili onaj način, u vezi s Homerovim spjevovima Ilijada i Odiseja. Karakteristično je kasnije mišljenje Voltairea, parafraziram: Ukoliko je Homer zaista stvorio Vergilija, to je njegovo najveće djelo. U Brindisiju je Vergilije proveo svoje posljednje dane. O tim je danima Hermann Broch napisao svoj sjajni roman Vergilijeva smrt. Svoje životno djelo.

Glas o njegovom posljednjem boravku tamo odjekuje i u mom kratkom romanu Sokolarov sonet. Glas u kojem je mnogo glasova.

Toliko o pjesničkoj umjetnosti i o točku kao izrazu stilističkog opredjeljenja.

Svaka potonja estetika i stilistika uvažava ova dva djela. I uvažavat će ih dok je književnosti i istraživanja o njoj.

Način pisanja i prepoznavanje jednostavno su neizbježan dio tog proučavanja, bez obzira na to je li riječ o lirskom ili epskom pjesništvu, komediji, tragediji, odnosno antičkom ili modernom romanu.

Tu je i neobična Platonova priča o Atlantidi. Njegovi dijalozi otkrivaju i mnoštvo drugih priča, mitskih, povijesnih, filozofskih i lingvističkih.

Poetički kotači i dalje se neprekidno okreću. Zastaju na trenutak kod Seneke, mislioca i pisca tragedija. Razmišljao sam o tom dok sam stajao pred njegovim spomenikom u rodnom mu gradu Cordobi. I sjetio se možda posljednjeg u slijedu velikih stoika Marka Aurelija, čiji Komentari svijetle u izboru pod nazivom Samome sebi.

Kroz Danteovu Komediju ili Božanstvenu komediju njenog pjesnika vodi Vergilije.

Potom bijaše vrijeme eruditne komedije kad je napisana Mandragola Niccola Machiavellija, poznatog po svojim filozofsko-političkim tekstovima i stavovima.

Ruka majstora uvijek ostavlja tragove na djelu.

Svejedno je li djelo u mramoru (kamena kosa, prozirna odjeća kroz koju se vidi tijelo ili naprosto mramorna čipka u kojoj se mogu pročitati riječi). To se vidi na mnogim kipovima različitih vremena. Ili u kamenoj čipki Alhambre. Također i u riječima.

Korpus Zlatnih oda svjedočanstvo je o tom. Svi kasniji pjesnici samjeravali su se s tim. Kao i s Čitankom, naravno.

Hajam i Firdusi osebujno to pokazuju. Svaki za sebe. Slični su i posve različiti. Kao rubaija i spjev.

Goethe, koji je jedan od utemeljitelja komparativnog proučavanja književnosti, pokazivao je to i u svojim djelima. Njegove misli na tu temu inspirativne su i danas. Spjev Faust, osobito u svom drugom dijelu otvara široke mogućnosti čitanja. Prepoznatljive su, naravno, i u dramama, osobito u drami Tasso, koja se bavi sudbinom pjesnika Oslobođenog Jeruzalema.

E. A. Poe u svom tekstu Filozofija kompozicije analizira svoju pjesničku gradbu. Nije u pitanju samo Gavran, o kojem tekst nedvosmisleno govori, nego i druga njegova djela koja sama pokazuju kako ih zapravo treba tumačiti. Tako je i s pričom koju je pridodao korpusu 1001 noći. Kao 1002. noć, kako ju je nazvao. Tu je i roman o pustolovinama Arthura Gordona Pyma. Jules Verne nije mogao otrpjeti niti prešutjeti kraj tog romana. Vidio je u bijeloj sablasti koja se tu pojavljuje nedorečenost, a ne tajanstvo i napisao je svoj roman Ledena sfinga, koji je zapravo njegov mogući kraj Poeova romana.

Korespondencije i komparativizmi.

Paul Valéry i njegove Sveske primjer su čitanja onog što zrači iz pjesništva svim svojim elementima.

T. S. Eliot također je na osebujan način tumačio svoja i djela drugih.

Dylan Thomas, naravno, o tom je imao svoje mišljenje. Ironično. Cinično. O pjesniku i njegovom mišljenju. Čak i više od tog. Kao i u svojim pjesmama, prozi i drami i njihovom odnosu s uobičajenim imenovanjem književnih djela ili njihovog proučavanja (Pod mliječnom šumom, Portret umjetnika kao mladog psa...).

Umjesto zaključka, ponovo višeznačna Buffonova misao: “Stil je sam čovjek.” Značenja ostaju onome koji ih tumači.

Postaje vidno da su pravila tu kako bi put do samoga sebe bio jednostavniji i jasniji. To razumiju i pisac i čitač.